Depolitizacija makedonskih uličnih prosvjeda rezultirala je smanjenim brojem prosvjednika te se u skladu s tim morao promijeniti i način prosvjedovanja. Kako bi izgubljenu masovnost adekvatno zamaskirali, aktivisti tzv. “šarene revolucije” odlučili su se za gerilske akcije. Najavili su blokade ključnih prometnica i institucija. No, takve kratkotrajne blokade ne predstavljaju ništa novo u ovom valu prosvjeda, one se naime, već neko vrijeme “spontano” događaju. Ove posebne najave treba promatrati kao posljednji pokušaj ponovnog omasovljenja makedonskog pokreta. One predstavljaju jedan oblik izlazne strategije aktivista šarene revolucije koji su se otupljenjem političke oštrice prosvjeda našli u bezizlaznoj situaciji.
Zahtjev aktivista onoliko je snažan koliko je snažna njegova demokratska podrška, obično izražena u masovnosti. A upravo su bez toga ostali makedonski prosvjedi. “Radikalno” artikulirani zahtjev (za formiranjem prijelazne vlade koja bi pripremila zemlju za izvanredne parlamentarne izbore i neopozivom ostavkom predsjednika republike Đorđa Ivanova) izražen ostavljanjem obojanih otisaka dlanova po ključnim institucijama i iscrtavanjem simbola po skopjanskom asfaltu više je odraz prosvjedne nemoći nego snage. Sve “kreativniji” oblici zadržavanja medijske pozornosti posljedica su otupljenog političkog zahtjeva i posljedično, sve slabijeg interesa javnosti. Jasno je naime zašto se građani odazivaju na prosvjede koji postavljaju pitanje političke odgovornosti za užasnu socioekonomsku situaciju u zemlji jednako kao što je jasno zašto se ne mogu identificirati s birokratskim zahtjevom za smjenu koja ne garantira promjenu socio-ekonomske situacije, pa čak ni kad se atraktivnost prosvjeda bezuspješno nastoji postići bojama….
Otupljeni zahtjevi
Postavljanje jednostavnog zahtjeva s rokom koji ističe za 4 dana (18. juna) društveni pokret koji je izgubio na masovnosti doveo se u neugodnu situaciju: nužna im je izlazna strategija kojom će proglasiti pobjedu nad vladajućom koalicijom. Vjerojatno s tim ciljem večeras se u Skopju sastaju predstavnici različitih organizacija i SDSM-a. Stvar se počinje politički konačno pomalo rasplitati, ali društveni učinci i dalje su mizerni.
Istovremeno, prema najnovijim informacijama u Skopju se između vladajućih i opozicije trenutno vode sastanci na razini radnih grupa koje bi trebale pripremiti teren za sastanak stranačkih lidera što se očekuje krajem ovog ili idućeg tjedna, neovisno o roku zahtjeva kojeg su postavili prosvjednici. Politički pregovori su započeli, no trenutno se čini da više popušta SDSM nego VMRO-DPMNE.
Naime, prema opozicijskom SDSM-u već samim činom odgađanja izvanrednih izbora koji su bili najavljeni za 4. juna, preduvjeti za poštene izbore su ispunjeni (usprkos tome što niti jedan zahtjev iz Pržina nije ostvaren – nit su mediji oslobođeni utjecaja Gruevskog, nit su do kraja pročišćeni popisi glasača, a ni rad posebne tužiteljice nije baš neometan i neovisan), stoga socijal-demokrati traže novi rok izbora na jesen. Ovo je (očekivani) preokret u odnosu na dosadašnje pozicioniranje SDSM-a koji je pod pritiskom masovnosti prosvjeda uspijevao odoljeti svojoj tradicionalnoj taktici popuštanja. S druge strane, VMRO-DPMNE nema potrebu mijenjati taktiku koja dosta dobro funkcionira, usprkos pritiscima javnosti i međunarodne zajednice, te je njihova pozicija da je sve riješeno i nema potrebe da se žuri s izborima, već bi bolje bilo da se oni održe iduće godine.
Ma kakvu izlaznu strategiju za proglašenje pobjede pronašli aktivisti “šarene revolucije” o neuspješnosti taktike bojanja fasada najbolje govori činjenica da su opadanjem masovnosti prosvjeda, a usprkos jednakim pritiscima međunarodne zajednice, obje najveće stranke reterirale u svoje dobro uhodane prakse.