Kontinuirani prosvjedi i štrajkovi protiv reforme radnog zakonodavstva koji već tri mjeseca diktiraju politički život u Francuskoj dočekali su i Europsko prvenstvo u nogometu. Jučer se tako na ulicama brojnih francuskih gradova odigrala nova runda prosvjeda praćena štrajkovima, prvenstveno u transportnom sektoru kao npr. u Air Franceu, ali i u poznatim turističkim objektima. Tako su i radnici na Eiffelovom tornju obustavili rad i priključili se prosvjednicima. Najmasovniji je bio upravo prosvjed u Parizu na kojem se prema procjenama sindikata okupilo oko milijun ljudi, dok su policijske procjene znatno skromnije i govore o oko 80.000 prosvjednika.
Bez obzira na toliko izražene razlike u procjenama, očito je da mobilizacija protiv “El Khomri zakona”, nazvanog po ministrici rada, ne jenjava. No, disparatnost nije prisutna samo u procjenama broja prosvjednika već i u medijskom praćenju uličnih aktivnosti u francuskim gradovima. Dok su nedavni obračuni ruskih i engleskih navijača pred utakmicu njihovih reprezentacija u Marseilleu bili centralne vijesti u evropskim medijima, jučerašnji prosvjedi i obračun prosvjednika s policijom uglavnom su se mogli pronaći na medijskim marginama. Premda organizatori prosvjeda i štrajkova, predvođeni najvećom sindikalnom konfederacijom CGT-om, tvrde da im cilj nije ugroziti odvijanje prvenstva, nogomet je neminovno postao ključno poprište sukoba s državom.
Dugoročni učinci
Kao što prosvjednici nastoje iskoristiti izvanrednu situaciju prvenstva kao polugu dodatnog pritiska, tako ju i vladajući koriste za moralnu diskvalifikaciju sindikata. Francuski predsjednik Hollande optužio je, pod parolom “Nemojte pokvariti Euro”, sindikate za sebičnost i ugrožavanje “nacionalnog ponosa”, dok ih je ministar sporta Thiery Braillar prozvao za potpuno zanemarivanje novih radnih mjesta i ekonomskog benefita koje prvenstvo donosi sa sobom. Radi se o bezbroj puta viđenom manevru kojim se radnički interesi nastoje diskreditirati pozivanjem na navodni nacionalni interes.
Puno važniji od samog Eura su dugoročni politički učinci donošenja novog Zakona o radu koji brutalno srozava radnička prava: od dužine radnog vremena preko olakšavanja otpuštanja do nepovoljnih oblika kolektivnog pregovaranja. Naime, zakonski prijedlog koji se od ponedjeljka nalazi na raspravi u Senatu nakon što je usvojen u donjem domu parlamenta, pokušava implementirati “socijalistička” vlada čija je popularnost na rekordno niskom nivou. Sindikalni otpor zakonskom prijedlogu, kao i druge prosvjedne aktivnosti koje ga prate poput “Noći na nogama“, ne predstavljaju samo branu zakonu već i dolasku ekstremno desne Nacionalne fronte Marie Le Pen na vlast. U nedostatku koherentne i artikulirane lijeve stranačke alternative, jedino Nacionalna fronta može kapitalizirati nezadovoljstvo daljnjim napadima na radne uvjete i životni standard.