Usprkos činjenici da su prosvjedi u Makedoniji, ali i diljem regije, u potpunosti bili lišeni etničke dimenzije, međunarodna javnost ne uspijeva razumjeti Balkan van uobičajenih stereotipa. Kolonijalno inzistiranje na egzotičnim “balkanističkim” narativima međutim propušta u regiji vidjeti socijalne i političke subjekte od kojih bi i Unija mogla nešto naučiti.
Balkan je posljednjih godina doživio val društvenih mobilizacija koje dovode u pitanje konkretan proizvod do kojeg je dovela tranzicija. Izblijedjelo obećanje raja koji je trebao nastupiti nakon demontiranja socijalističkog sistema, zamijenjeno je “drugom tranzicijom”, onom iz slabih demokracija i ekonomija koje funkcioniraju po principu veza i prijateljstava (crony economies) u napredne sisteme Europske unije – drugim riječima, novo i poboljšano izdanje raja. Tako su dominantne politike neprestano izmicale odgovornosti za institucionalne i ekonomske sisteme koje su same uspostavljale, pozivajući se na rezultat koji tek treba doći. Nepodnošljivi socijalni uvjeti života većine stanovništva u novim postjugoslavenskim republikama rezultirali su uzaludnim masovnim prosvjedima u gradovima diljem Balkana. Činjenica da prosvjedi, odnosno pokreti, nisu imali nikakvu postojeću političku referencu unutar uspostavljenih političkih stranaka govori o jezovitom neoliberalnom konsenzusu unutar formalnog političkog spektra. Ti su pokreti govorili jezikom koji je nadilazio uobičajene banalnosti europskih reformi, a k tome su potpuno ignorirali svaku etničku ili multietničku referencu, omogućili su čisto prezentiranje politike koja je ciljala na socijalne uvjete života, stvarne kategorije i stvarne probleme.
Politička destabilizacija koju su ti pokreti donijeli stabiliziranom sustavu nepravdi nikada do sada nije izazvala nikakav regionalni sigurnosni problem. Naprotiv, pokreti su potaknuli solidarno djelovanje u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Makedoniji. No u nekoliko recentnih članaka u međunarodnim medijima na aktualne se krize u zemljama regije gleda kao na točke skorog izvrtanja u nove etničke sukobe. Na taj se način zapadni mediji šlepaju na egzotičnim narativima proteklih balkanskih ratova, nasilno i neprimjereno ih usađujući u analize aktualnog konteksta. Simbolična poruka koju šalju ovi članci glasi da smo mi na Balkanu skloni stvarati probleme samo po nacionalnoj osnovi i kakve god pokrete inicirali, sigurno je da će rezultirati sukobom u tom smjeru.
Neposredno odbacivanje istinskog političkog potencijala društvenih pokreta i balkanskih naroda za prizivanje stvarne društvene promjene govori samo jedno: na “zapadu” je kultura balkanizacije živa i zdrava. U prvom redu, ponovno stavljanje u opticaj takvih komentara je opasno, jer ono unutar europskog javnog prostora gradi novu (staru) paradigmu etniciteta koja je kolonijalno nametnuta politici regije. Zatim, strani mediji ne shvaćaju ozbiljne političke probleme delegitimizacije trenutne političke klase na Balkanu. Ne uspijevaju prikazati golemo nezadovoljstvo korumpiranim vladama i političkim strankama, kao da ti problemi još uvijek nisu unutar civilizacijskog dosega balkanskih naroda. Treće, oni su u potpunosti zatvoreni za progresivne glasove iz regije, za političke ideje koje bi mogle znatno pridonijeti promišljanju aktualnog europskog političkog zastoja i borbi protiv povratka ultranacionalističkih i ksenofobnih politika u zemljama članicama EU.
Posebno kreirani konteksti
Asimetrija u analizi konteksta i razvoja događaja na Balkanu i u “zapadnoj Europi”, povezanoj mehanizmima šepave Unije, izrazito je nepravedna. Dok je s jedne strane malen dio europskog teritorija nepravedno izostavljen iz pankontinentalnog projekta, istovremeno se konstantno prikazuje kao smetlište svih europskih zala, gnijezdo ratova i mržnje. Razmotrimo prvo nepravednost političkog protjerivanja Balkana iz Europe. Postavljanje reformskih standarda za zemlje koje ponekad imaju manje kapacitete, populaciju i budžet od nekih europskih gradova, uvjetovanje financiranja za države članice istim reformama i podjelom tereta među članicama podjednako (ova romantična ideja definitivno je uništena slučajem Grčke), stavlja balkanske zemlje koje nisu članice EU-u nepravednu utakmicu. Rezultat je da se ti, posebno kreirani konteksti u balkanskim zemljama, tretiraju kao rezultat nedostatka političke kulture i razumijevanja europskih vrijednosti, zbog čega regijom tobože vlada sveprisutna želja za osvetničkim sukobima. Da ne spominjemo, na primjer, da je Kosovo tek prije mjesec dana dobilo viznu liberalizaciju. Na teritoriju s više od tri stotine milijuna ljudi, samo dva milijuna nije uživalo europsku vrijednost slobode kretanja. Kako netko može prihvatiti nešto čega je lišen?
Nepravedna asimetrija analize zbivanja na Balkanu i zbivanja u zemljama “zapada” otkriva se kada usporedimo novosti u ta dva politički i simbolički kreirana krajolika. Iako politički komentatori diljem Europe na uspon stranaka poput Alternative za Njemačku (AfD) i Nacionalne fronte u Francuskoj gledaju s velikom zabrinutošću, nitko se ne usuđuje spomenuti novi rat na europskom tlu. Obje su stranke svojim ksenofobnim i rasističkim politikama uspjele mobilizirati obične ljude, obje polažu prava na nacionalni suverenitet i pozivaju na unilateralne akcije nacionalnih država u kojima imaju sve više izbornog uspjeha. Dok ove tendencije jasno ukazuju na otuđenje koje će nastupiti u budućnosti, alarm je podešeni na najjače samo za Balkan, na kojem je mobilizacija običnih ljudi zapravo slijedila socijalnu retoriku koja izmiče svakom etničkom ili nacionalističkom argumentu i koja ih čini beznačajnima. Uzmimo Tuzlu i Skoplje kao primjere miješanih gradova koji su poslali snažne poruke jedinstva protiv političkih elita na vlasti. Nije li Balkan otkrio stvarne metode istinske političke mobilizacije, nisu li aktivisti u tim zemljama pokrenuli politike koje mogu biti veoma vrijedne Europi na pragu uskrsnuća nacionalizama?
Naposljetku, moramo imati na umu da će, što god se dogodilo na Balkanu, obzirom na aktualne tendencije mobilizacije i na socijalne borbe koje se pokreću pa gase i iznova pokreću, on sasvim sigurno biti model angažiranja ljudi protiv elita na izravan, politički način. U nekim slučajevima, kao što je slučaj Inicijative za demokratski socijalizam u Sloveniji, ovi pokreti iznjedruju nove političke stranke koje imaju za cilj u potpunosti preoblikovati formalni politički krajolik dovodeći u pitanje sam način i koncepciju političke stranke. U drugim slučajevima oni stvaranju mreže odozdo koje uporno dovode u pitanje socijalne uvjete života običnih ljudi. Sve ovo predstavlja ozbiljni politički materijal za analizu, kao i model politizacije koji može pružiti dobru lekciju europskim drugovima što se bore protiv vlastitih elita, ali u tome nikako ne uspijevaju, od čega profitiraju radikalno desne skupine. Konačno, Balkan ne samo da se može dičiti progresivnim europskim vrijednostima, već ih vjerojatno može čak i spasiti.
S engleskoga prevela Sana Perić