Sabor svih pravoslavnih crkava, u organizaciji i na poziv Ekumenske carigradske patrijaršije iz Istanbula, trebao bi započeti ove nedjelje na grčkom otoku Kreti. Organizator je formalno “prva” u hijerarhiji autokefalnih pravoslavnih crkava koje, s obzirom na nacionalni princip, nemaju do kraja strukturirane odnose, niti carigradski patrijarh ima ikakve ingerencije nad ostalima, osim u čisto proceduralnim susretima s predstavnicima drugih konfesionalnih zajednica. Spor oko nadležnosti osobito je izražen s Ruskom pravoslavnom crkvom, inače najvećom među pravoslavnim crkvama, čiji je politički utjecaj, s obzirom na dobre odnose s ruskim vlastima, znatno izraženiji od utjecaja patrijarha koji stoluje u Istanbulu i čuva sjećanje na nekadašnje Bizantsko carstvo.
No rusko-“carigradski” sukob samo je jedan od onih koji bi spomenuti “Svepravoslavni sabor ujedinjenja” mogli pretvoriti u povod dugotrajnijeg produbljivanja nesloge. Prema nekim interpretacijama – jer se o detaljima vjerskih sinoda uglavnom može samo spekulirati – sabor je trebao služiti kao poluga za jačanje pozicije pravoslavlja u odnosima prema drugim (prije svega kršćanskim) konfesionalnim hijerarhijama. No u njegovoj pripremi se, prema objavljenim prigovorima, prevelika uloga dala carigradskom patrijarhu, čime se narušila ravnopravnost svih crkava, što je osobito zasmetalo rusku, bugarsku, gruzijsku i sirijsku crkvu koje su odbile sudjelovati. Glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve, vladika bački Irinej, prvo je najavio da ni ta crkva neće sudjelovati, no to je kasnije demantirano, a druge su vladike Irineja zbog samostalne objave optužile za “pokušaj puča”.
SPC će tako po svemu sudeći sudjelovati na Saboru, iako uz “osećanje teškoće” i pod određenim uvjetima. Oni se navodno odnose na uvažavanje prigovora onih crkava koje su odbile sudjelovati, čime SPC izgleda pokušava zauzeti stranu bez da se zamjeri ruskim partnerima. Pažljivo diplomatsko manevriranje srpske crkve ostalo bi pritom politički sasvim sporedno pitanje odnosa među crkvama kada kalkulacije vodstva SPC-a ne bi slijedile paralelne kalkulacije srbijanskih vlasti. Naime, u pokušaju da podeblja svoju parlamentarnu većinu, vladajuća je Srpska napredna stranka nedavno pokušala da privoli bilo dio “proeuropske” bilo dio “proruske” opozicije na svoju stranu. Obje su opcije za sad odbile takvu mogućnost pozivajući se na nespojivost puta “i EU i Rusija”. U međuvremenu vlada u Beogradu nastavlja svoj put prema “europskim integracijama” pažljivo odašiljući signale prijateljstva i simpatija prema Rusiji, a vanjska politika “dvaju gazda” do te je mjere postala očekivani standard da joj ni crkvena organizacija izgleda više ne može izbjeći.