Pripreme za ovogodišnji, deveti po redu Sofia Pride, što se održava u subotu 18. juna, protječu u sjeni homofobnih prijetnji. Prvo je Grad Sofia odobrio održavanje kontra-prajda u isto vrijeme i na istom mjestu na kojem je najavljen Pride, a potom se oglasila i Bugarska pravoslavna Crkva prosvjedujući što se ova “razvratna parada” održava na isti dan kad i njihova misa zadušnica za sve preminule.
Bugarska pravoslavna Crkva predvođena Patrijarhom Neofitom i ove se godine ističe svojim revijalnim napadima na Pride, smatrajući ga moralno neprihvatljivim, istovremeno, neobjašnjavajući na koga se sve odnose, ili ne odnose “centralne kršćanske vrijednosti” koje nude kao alternativu progresivnim vrijednostima. Patrijarhova izjava zapravo govori više nego što je on htio reći. Kazavši da se “i ove godine u centru grada može svjedočiti eklatantnom primjeru propagande i javne demonstracije homoseksualizma kao lajfstajla” nije konstatirao više od toga da je Pride u Sofiji postao tradicija na koju se može računati. Iskoristivši ga kao povod, Patrijarh se osvrnuo i na “odsječenost društva od kršćanskih korijena”, konstatiravši u nastavku kako je društvo u cilju da bude tolerantno i humano odustalo od “centralnih vrijednosti” kršćanstva. U nedostatku sadržajnih optužbi za bilo što, neželjeni zaključak koji se može iščitati iz izjave Patrijarha jest da bugarsko društvo sigurnim korakom ide u suprotnom smjeru od onog kojeg zagovara pravoslavna crkva.
No, veći problem predstavlja očito planska sabotaža gradske administracije koja je odobrila dva simultana prosvjeda s radikalno različitim ciljevima. Za razliku od izdvojenog mišljenja crkve, ovo je pak problem koji ukazuje na to da 9 godina marširanja čini se nije dovoljno da se LGTB zajednica prihvati kao integralni i punopravni dio društva.
Ova dva primjera dovoljan su rezon za ilustraciju nužnosti Sofia Pridea, no istovremeno, dok je ugrožena osobna sigurnost građana koji sudjeluju u Prideu jasno je zašto je on tako usko formuliran te se bavi “samo sobom”, uz vidan manjak solidarnosti s drugim marginaliziranim društvenim skupinama. Tako je ovogodišnja tema marša pitanje solidarnosti obitelji i prijatelja homoseksualnih osoba te kreiranje “okruženja potpore”. Radi se dakle o kvaki 22, druge marginalizirane društvene skupine neće osvijestiti nužnost solidarizacije s LGTB zajednicom dok se ona ne solidarizira s njima, a LGTB zajednica ne može još početi razmišljati na način da se radi o jednoj istoj borbi dok im je osobna fizička sigurnost ugrožena. Preostaje da se nadamo da će ovaj i svaki sljedeći bugarski prajd biti toliko masovan da će omogućiti osobnu sigurnost i veći stupanj integracije LGTB zajednice u društvo koja će se onda solidarizirati s ostalim marginalnim skupinama i osvijestiti činjenicu da se radi o zajedničkoj društvenoj borbi za punu emancipaciju ljudskih potencijala.