Krajem prošlog tjedna bugarski premijer Bojko Borisov i ministrica energetike Temenužka Petkova na zajedničkoj su konferenciji za medije objavili kako je nedavnom odlukom arbitražnog suda u Parizu bugarska nacionalna energetska kompanija NEK dužna podružnici ruske kompanije Rosatom isplatiti odštetu od preko pola milijarde eura. Iznos, za koji ruska strana tvrdi da je viši od onog koji su priznali bugarski dužnosnici, zapravo je nadoknada štete za otkazani projekt gradnje nuklearne elektrane u gradiću Belene na sjeveru zemlje. Riječ je u osnovi o projektu koji datira još iz kasnih 1980-ih, a koji je privremeno oživljen gotovo dvadeset godina kasnije da bi 2012. godine bio definitivno otkazan, no tek nakon što je ruska kompanija izvršila određene radove i tako dobila pravo na naknadu štete.
Presudu je donio tzv. Međunarodni arbitražni sud, zapravo institucija Međunarodne trgovinske komore, lobističke organizacije posvećene zaštiti interesa “investitora”. Riječ je o pojavi koja je sve češća i koja se posljednjih godina osobito nasilno pokušava postaviti kao sastavni dio međunarodnih obaveza svih država: vlade koje iz razloga promjene zakona ili drugih suverenih odluka smanje očekivani profit kompanija dužne su platiti naknadu istim kompanijama iz državnog proračuna i to ne odlukom nacionalnih ili međunarodnih sudova, već tijela zaduženih za obranu interesa kompanija, sada misteriozno nadređenih državama. No bugarski je primjer istodobno nešto interesantniji, prije svega zbog porijekla kompanije kojoj je država dužna isplatiti odštetu.
Naime, kako su primijetili brojni komentatori, riječ je o tek jednom od tri velika projekta koji su u Bugarskoj otkazani posljednjih godina, a čiji su izvođači trebale biti ruske tvrtke. No druga dva energetska megaprojekta (povezana uz plinovode) otkazana su tek nakon eskalacije krize u Ukrajini i kao posljedica pritiska pojedinih zemalja Europske unije da se onemogući poslovanje ruskih tvrtki u istočnim članicama. Iako je odluka o otkazivanju tih projekata bila opravdana prozirnim i nimalo uvjerljivim argumentima “zaštite tržišnog natjecanja”, čak ni eurobirokrati se nisu osobito trudili prikriti da je riječ o političkoj odluci velikih članica Unije. Zanimljivo je u tom smislu da te političke odluke ne podliježu međunarodnoj arbitraži za razliku od političke odluke bugarske vlade o prekidu gradnje nuklearne elektrane donijete zbog financijskih razloga.
Kako bilo, unatoč lošem iskustvu s otkazivanjem, Rosatom je najavio da je spreman za pregovore s bugarskom vladom o nastavku projekta. Njihov interes ne čudi, jer su samo od odšteta dobili iznos u vrijednosti od čak 1% bugarskog BDP-a. Uz takve uvjete poslovanja čini se da nije “investitor” ta strana koja treba međunarodnu zaštitu.