U pokušaju da opravdaju stalno smanjenje izdvajanja za “socijalu”, liberalni su se mediji i političari u Bugarskoj upustili u “dokazivanje” nepovoljnog utjecaja socijalne države na zaposlenost i nacionalnu ekonomiju općenito. Nedavni izvještaj o stvarnom siromaštvu u toj zemlji, međutim, uvjerljivo pobija takve interpretacije.
Jedna od najčešćih prigovora bugarskih poslodavaca je onaj o ljudima koji “ne žele” raditi, što se dokazuje činjenicom da, unatoč visokoj nezaposlenosti, mnoga radna mjesta ostaju nepopunjena. Prema predstavnicima privatnih tvrtki i liberalnim nevladinim organizacijama, krivac su “darežljiva” država i socijalna služba te “lukavi” siromašni ljudi koji tobože imaju izbor između primanja bez rada i rada za mizerna primanja. Čak se i rast vanjskog duga povremeno tumači prevelikom socijalnom pomoći.
U skladu s tim, rezanje državnih izdvajanja za socijalnu sigurnost nudi se kao jedna od najučinkovitijih mjera “poticanja” radničke klase (uključujući nezaposlene) na rad, sprječavanja “socijalnog parazitizma” i smanjivanja proračunskog deficita. Napadi na napuhana proračunska izdvajanja za “socijalu” služe kao uvod u zahtjeve za njihovim rezanjem, koje se često formulira kao plemenit pokušaj da se “nezaposleni uključe na tržište rada”. Riječ je o retorici koju nije izmislila aktualna vlada sastavljena od desnog centra, liberala i ekstremne desnice, već bivša ministrica socijalne politike iz redova socijalista, Emilija Maslarova.
No nedavno su reforme socijalne pomoći dobile sasvim nove dimenzije. Već smo ranije pisali o promjenama u isplatama dječjeg doplatka i rasističkoj logici koja im je u pozadini. Autor te reforme, ministar socijalne politike Ivajlo Kalin, u međuvremenu je uveo jednodnevne ugovore za sezonske poljoprivredne radnike te mehanizme “uključivanja” osoba s invaliditetom na tržište rada. Za tu je svrhu osnovana i posebna agencija koja ponovno provjerava stupanj invaliditeta: nakon što je invalidnost već utvrđena, druga agencija utvrđuje sposobnost za rad, pa se npr. osobe s 56% invaliditetom klasificiraju kao osobe koje su 44% sposobne za rad na temelju čega gube pravo na socijalnu pomoć.
“Sivo siromaštvo”
U svojoj kampanji za smanjenje socijalne pomoći vlada i neoliberalni think-tankovi ne oklijevaju koristiti rasističke stereotipe o Romima, a od nedavno i o sirijskim izbjeglicama. U središtu tih mitova je priča o “maloljetnoj Ciganki s troje djece” koja navodno prima preko 550 eura dječjeg doplatka, odnosno dvostruko više od minimalne plaće koja iznosi oko 210 eura. U već standardnoj maniri, oni u najtežem položaju prikazuju se kao privilegirani segment stanovništva. Upravo kako bi osporila ove stereotipe, sindikalistica Vanja Grigorova izradila je nedavno detaljan izvještaj o stvarnim uvjetima distribucije socijalne pomoći.
Izvještaj je zapravo prva opsežna “karta siromaštva” u Bugarskoj koja daje jasan uvid ne samo u geografsku distribuciju nejednakosti, već i dokumentira njihovu rasprostranjenost preciznim statističkim metodama. Autorica inače radi kao ekonomska savjetnica sindikata Podkrepa (“potpora”), osnovanim ranih 1990-ih kao antikomunistički sindikat povezan s desničarskim i proeuropskim Savezom demokratskih snaga koji je 1997. godine došao na vlast temeljem platformi radikalnih mjera štednje, ekonomske “šok terapije” i privatizacije državnih poduzeća. Unatoč tome, sindikat posljednjih godina doživljava određeni zaokret “ulijevo”, baveći se pitanjima kao što su npr. “prekarni” (nesigurni) uvjeti rada ili transatlantski trgovinski sporazum (TTIP).
Jedna od najvećih vrijednosti izvještaja je uvođenje termina “sivo siromaštvo”, koji je Grigorova ponudila kao odgovor iz radničke perspektive na liberalnu ideju “sive ekonomije” koja često služi kao povod za antikorupcijske uzbune. “Sivo siromaštvo” nije međutim lako statistički mjeriti, prije svega jer država ne bilježi precizne podatke o položaju svog stanovništva, pa mnogi koji bi inače imali pravo na socijalnu pomoć preživljavaju bez nje. No na temelju podataka Eurostata, Grigorova procjenjuje kako čak 36% bugarskog stanovništva pripada ovoj kategoriji.
Politička statistika
Naime, prema statističkoj agenciji Europske komisije, čak dva i pol milijuna ljudi u Bugarskoj živi u situaciji materijalne deprivacije. Od tog broja, prema podacima koje daje Grigorova, čak 600 tisuća pripada kategoriji zaposlenih siromašnih, 460 tisuća nema nikakvo zdravstveno osiguranje, preko 300 tisuća pripada nezaposlenima, a kategoriji siromašnih također valja pribrojati i gotovo cjelokupnu populaciju bugarskih penzionera, odnosno njih 1,3 milijuna. Mnogi od njih žive s manje od 150 eura mjesečno što je ujedno i službena granica siromaštva koju je odredila država.
No ta službena granica isključuje sve one koji žive s neznatno većim primanjima od 150 eura, iako se njihov položaj nimalo ne razlikuje od onih koji su službeno siromašni. Valja također spomenuti i kako se iznos od 150 eura računa prije poreza, pri čemu su sva, čak i najmanja primanja, u Bugarskoj podložna plaćanju poreza. Grigorova stoga nudi realističniju cifru od 400 eura prije poreza kao granicu siromaštva, te od nje oduzima neizbježne troškove poput poreza i režija dokazujući tako da iznos koji ostaje spada u primanja ispod granice siromaštva, iako kućanstva koja ona tako klasificira nemaju nikakva prava na pomoć države. To su upravo one situacije koja je najbolje objasniti terminom “sivo siromaštvo”.
Način na koji računamo i evidentiramo siromaštvo očito je političko pitanje, a polemički izvještaj Grigorove uvjerljivo razotkriva nedostatnosti apstraktnih službenih brojki i njihovu nesposobnost da prikažu prosječnu bugarsku radničku obitelj. Brojka od 36% nezabilježenog siromašnog stanovništva već je zapanjujuća. No valja također primijetiti i kako država za socijalnu skrb izdvaja sasvim neznatan iznos od 3,5% budžeta. Dakako, neoliberalni komentatori često tvrde da država za socijalnu pomoć izdvaja preko polovice budžeta, pri čemu kao “pomoć” računaju većinu standardnih izdvajanja, uključujući npr. i mirovine.
Retorika i posljedice
Takvo proizvoljno, ali razglašeno računanje onda služi kao povod za zazive rezanja izdvajanja za socijalnu skrb. I to ne bez uspjeha: prema izračunima Grigorove, broj osoba koje primaju socijalnu pomoć je između 2007. i 2015. godine pao za čak 77%, iako je Bugarska još uvijek službeno najsiromašnija članica Unije. Također, prema nedavno objavljenim podacima Nacionalnog statističkog instituta, očekivano trajanje života u Bugarskoj se smanjuje, a broj stanovnika je samo prošle godine pao za 50 tisuća. Tzv. demografska kriza je istodobno jedna od glavnih tema desničarskih političara i nevladinih organizacija iako za njih redovito nude kontraproduktivna rješenja, uz obrazloženje kako se bore protiv “romskih zloupotreba”.
Iz izvještaja stoga možemo izvući nekoliko zaključaka: politička upotreba retorike o “lijenim Ciganima, imigrantima, samohranim majkama ili parazitima” redovito se pokazuje kao uvod u zahtjeve za rezanjem socijalnih izdvajanja. No mjere nipošto ne zahvaćaju samo prozivane skupine, već cjelokupno stanovništvo. S obzirom da je teško birače uvjeriti u nužno “rezanje” njihovih vlastitih prava, potrebno je huškati protiv manjina koje se tobože “kažnjava” zbog zlouporaba. U osporavanju tih manipulacija ne pomaže čak ni lako dostupna statistika koju citira Grigorova, a iz koje se jasno vidi da Romkinje zapravo čine manje od polovice prozivanih maloljetnih samohranih majki. Pritom je riječ o sasvim neznatnoj ukupnoj brojci od 273 žene, čija politička zloupotreba od strane političara znatno prelazi njihov demografski značaj.
Veza između “mjera štednje” i rasizma ostaje, međutim, vrlo slabo istražena, a tzv. manjinska pitanja redovito se prelamaju preko leđa većine. Unatoč političkoj retorici, “rezanja” se ne mogu odnositi samo na Rome, niti su Romi zapravo njihov cilj. Prije bi to kao specifična grupa bile žene općenito koje su, uostalom, najizravnije žrtve napada na samohrane majke. Također, ne radi se ovdje o “povlačenju države”, već prije o promjeni naglasaka njezine politike. Izvještaji poput onog Grigorove jasno pokazuju da se tu zapravo radi o državi koja izravno intervenira u interesu kapitala.
Neizostavni zadaci
Naposljetku, i druge mjere, poput spomenutih jednodnevnih ugovora, imale su slična opravdanja tobožnjeg zaustavljanja “koruptivnog” utjecaja socijalne zaštite. Kao redovita sudionica tripartitnih pregovora, Grigorova prepričava kako su poslodavci nedostatak radničkog entuzijazma za kratkotrajne ugovore uvijek objašnjavali prevelikom pomoći koju država tobože nudi, zbog čega su se radnici “ulijenili”. No podaci su neumoljivi: socijalna pomoć je sasvim nedovoljna za preživljavanje, baš kao i plaće koje se takvim ugovorima nude.
Unatoč tome, mit o prevelikoj socijalnoj državi nastavlja igrati istaknutu političku i medijsku ulogu, prije svega u svrhu stvaranja podjela u radničkoj klasi. Ipak, čini se da bi stalni napadi na socijalnu skrb mogli imati i druge posljedice. Naime, u svom pokušaju da maksimalizira profit, kapital je svojim mjerama istodobno zahvatio i one radnike u nešto boljem položaju, i radnike s nesigurnim radnim mjestima, i nezaposlene jer je preduvjet uvođenju jednodnevnih ugovora ukidanje posljednjih ostataka socijalne zaštite, čime su zahvaćeni svi.
Zadatak koji se postavlja je pretvaranje tog “negativnog” ujedinjavanja u pozitivni program radikalne socijalne promjene. U tu svrhu možda ćemo trebati zamijeniti stare istrošene koncepte i slogane te iskoristiti konkretne empirijske i statističke podatke koja nam mogu dati bolji uvid u suvremene proizvodne odnose kao i stvarnu ulogu države. Istraživanje Vanje Grigorove moglo bi, barem za Bugarsku, biti važan korak u tom smjeru.
S engleskog preveo Nikola Vukobratović