Nakon “šokantnog” rezultata britanskog referenduma, na kojem je ta zemlja (na užas eurobirokracije) izglasala izlazak iz Europske unije, oko malo kojeg segmenta “Brexita” je postignut takav konsenzus među komentatorima kao oko tvrdnje da je “imigracija” odigrala ključnu ulogu. To je naposljetku scenarij na koji već mjesecima upozorava Donald Tusk, predsjednik Europskog vijeća, jedne od konfuznih institucija Unije koju se unazad par dana sve češće zove “blokom”. Tusk, bivši poljski političar bez ikakvog izbornog legitimiteta u vlastitoj zemlji, redovito je naime tvrdio kako bi “migrantska kriza” mogla dovesti do izlaska Britanije iz EU tako istodobno svaljujući krivnju za “raspad Unije” na sirijske izbjeglice (kao da već ne nose dovoljno tereta) te opravdavajući povećanu represiju i kršenje međunarodnopravnih obaveza Unije prema izbjeglicama “spašavanjem Unije”.
Valja uzgred spomenuti kako je isti Tusk prije svega nekoliko dana u intervjuu njemačkom tabloidu Bildu ustvrdio kako će “Brexit” dovesti do “uništenja zapadne civilizacije”, čime je zapravo samo donekle zaoštrio svoje ranije izjave o tome kako je jedina alternativa Uniji “politički kaos”. Sada, nekoliko sati nakon objave rezultata referenduma, Tusk poziva da se ne prepustimo “histeriji”, onoj istoj koju je do nedavno sam raspirivao. Unatoč tim pozivima, “migrantska kriza” i dalje ima privilegirano mjesto u objašnjenjima “Brexita” i to unatoč tome što Britanija nije gotovo ni osjetila “val” iz Sirije, koji je najviše zahvatio tranzitne zemlje Balkana te Njemačku u kojima (gle čuda) niti jedan segment establišmenta ne zaziva “izlazak”. Pitanje migracija doista jest odigralo značajnu ulogu u rezultatima referenduma, ali prije svega zato što je “desno populističkim” tendencijama u različitim strankama uspjelo pitanje uništenja ostataka “socijalne države” svesti na problem istočnoeuropskih doseljenika koji su “preveliki teret”.
Lažne alternative
Vodeći segment Laburista, koji su nedavno navodno doživjeli “lijevi zaokret”, svoj je odgovor na porast ksenofobije sveo na zagovor Unije koja bi nekom čudesnom transformacijom trebala postati “brana” radničkih prava i demokracije te svojim “jedinstvom u različitosti” dovesti do pada ksenofobije među britanskim biračima. No u cijeloj “histeriji” oko “Brexita” javnosti je sasvim promaknula vijest o produženju i jačanju mandata vojne operacije EU protiv izbjeglica kodnog naziva “Sophia”, koja je (pohvalila se Unija) od listopada prošle godine “neutralizirala” oko 140 brodova koji su prevozili izbjeglice. Istodobno, dogovorena je i uspostava nove organizacije, benevolentno nazvane “europskom graničnom i obalnom stražom”, čiji je glavni zadatak zaustavljanje izbjeglica koje su zemlje članice prema međunarodnom pravu dužne primiti. Riječ je o doista značajnoj mobilizaciji, jer će nova organizacija raspolagati dvostruko većim “ljudskim resursima” od postojećeg Frontexa, koji se međutim neće smanjivati.
Prema izjavama dužnosnika Nizozemske, koja trenutno predsjeda Unijom, riječ je o mjerama koje bi trebale “povećati sigurnost europskih građana”. Osim što su donesene potiho, mjere jačanja represije prema izbjeglicama su također donesene konsenzualno u svrhu spašavanja Europe, koju većina eurobirokrata opreznijih od Tuska ipak izbjegava zvati “zapadnom civilizacijom”. U svakom slučaju, čini se da je britanski antieuropeizam manje posljedica neke specifične britanske ksenofobije, koja je uostalom diljem kontinenta procvala zahvaljujući legitimitetu koji joj svojim politikama daju upravo institucije Unije.