Kako rezultati izbora održanih u prosincu prošle godine nisu uspjeli iznjedriti novu vladu, Španjolci su jučer ponovno izašli na birališta. No, čini se da se nije puno toga promijenilo. Dok je izlaznost bila oko 3% niža od one prosinačke, što je očekivano za ponovljene izbore i posljedičnu iritaciju cijelim procesom, i iznosila nešto manje od 70% ukupnog broja glasača, podjela mandata ostala je gotovo pa ista uz sitne pomake.
Većinu, kao i prošli put, iako i dalje daleko od dostatne za formiranje vlade, osvojila je konzervativna Narodna stranka premijera Mariana Rajoya. Njima je pripalo 33,03% glasova, što pretvoreno u mandate iznosi njih 137, 14 više nego na prethodnim izborima, ali ni blizu većini od 176 mandata. Rast popularnosti konzervativaca, iako gotovo pa zanemariv u smislu postizbornih kalkulacija, mnogi pripisuju trendu izraženijeg glasanja za najjaču stranku na ponovljenim izborima, odnosno glasu za prekid neizvjesnosti. Kao dokaz tome izlaže se 8 mandata koje su izgubili Građani, svojevrsna protestna stranka desnog centra, četvrta po snazi, i spustili se na 32 osvojena mandata.
Opstojnost krnjeg stranačkog duopola
Najveće iznenađenje izbora predstavlja izostanak promjene na vodećem mjestu lijevo od centra. Podemos, koji je na ove izbore išao u koaliciji s Ujedinjenom ljevicom, prema predizbornim, ali i izlaznim anketama, trebao je prestići Socijalističku radničku stranku, socijaldemokratsku stranku lijevog centra, i tako i formalno narušiti stranački duopol koji vlada španjolskom političkom scenom od pada diktature prije četrdesetak godina. Ipak, do promjene nije došlo, premda su socijaldemokrati ostali bez 5 mandata (85) u odnosu na prosinačke izbore. Problem je bio u stagnaciji Podemosa i koalicijskih partnera koji su osvojili samo dva mandata više (71).
Za sada nije moguće utvrdi je li Brexit imao ikakvog utjecaja na same izbore, prema anketama održanima u petak to nije bio slučaj. Ono što je sigurno jest da najnoviji u nizu korupcijskih skandala Narodne stranke, otkriven u utorak, nije imao nikakvog utjecaja. Pored toga što čine prirodnu političku opciju za više klase, “narodnjaci” svoju prednost duguju stranačkoj bazi u ruralnim krajevima čiji glasovi zbog specifičnog španjolskog izbornog modela transformacije u mandate “vrijede više”, kao i ideološkom manevru kojim su krivnju za ekonomsku krizu, danas najvidljiviju u brojkama nezaposlenih (21% ukupno i 45% mladih) uspjeli prebacili na socijaliste i njihov mandat do 2011. godine.
Skučene opcije
Bez obzira na (ne)valjanost neposrednih tumačenja izbornih rezultata, ono što je izvjesno jest da Španjolsku čeka još jedna runda iscrpljujućih postizbornih pregovora. Možda se najizglednijom čini koalicija “narodnjaka” i Građana, premda nemaju dovoljan broj mandata za većinu. Špekulira se da bi ju možda mogli steći priklanjanjem katalonskih ili baskijskih stranaka. To se čini prilično neizglednim, ali i tada, kao i eventualnom slučaju manjinske vlade, vlast bi bila prilično labava. Jedna od mogućnosti je i “velika koalicija”, iako bi je i “narodnjaci” i “socijalisti” željeli izbjeći, prvenstveno zbog potencijalnih unutarnjih stranačkih raskola.
Sličnog scenarija se “socijalisti” pribojavaju i u slučaju eventualnog koaliranja s Podemosom i Ujedinjenom ljevicom, iako je i zbroju njihovih mandata većina nedostižna. A u tom slučaju glavni prijepor predstavlja stav o referendumu o nezavisnosti Katalonije kojem se “socijalisti” izričito protive, a nezanemariv kamen spoticanja nije ni fiskalna politika koju promoviraju Podemos i Ujedinjena ljevica. Ona pretpostavlja oštrije suprotstavljanje rigidnom okviru mjera štednje koje nameće Europska unija.
Pojavila su se i tumačenja kako je Podemosu i partnerima izmaklo drugog mjesto zbog toga što je njihov vođa Pablo Iglesias neposredno pred izbore najavio da su spremni na koaliciju sa “socijalistima” i samim tim zamutio liniju političkog razdvajanja. Bilo kako bilo, jedino što je izvjesno u španjolskoj parlamentarnoj politici jesu neizvjesnost i manjak stabilnosti tko god bude na vlasti.