Tihomir Orešković, hrvatski tehnički premijer koji je to i službeno postao nakon pada vlade, jučer je otišao u Bruxelles kako bi prisustvovao današnjem sastanku čelnika zemalja Europske unije povodom rezultata britanskog referenduma. Pri dolasku u Bruxelles Orešković se obratio novinarima i dao kratku dijagnozu situacije: “Glavna poruka koju su Britanci poslali jest da se Europa treba mijenjati, da tu nešto nije štimalo i sada trebamo vidjeti kakve promjene trebamo.” Dakle, poruka vrlo štura i općenita.
Možemo li iz kratkog mandata vlade kojoj je Orešković bio na čelu razaznati u kojem je smjeru tehnički premijer s ovom izjavom ciljao? Vrlo teško. Naime, taj petomjesečni mandat više je izgledao kao kampanja za referendum na kojem bi se odlučivalo o izlasku Hrvatske iz Jugoslavije nego kao pokušaj provođenja bilo kakve politike. Jedino oko čega je postojao konsenzus jest poštivanje naputaka i izvršavanje zadataka koje je Hrvatskoj izdavala Europska komisija. A postojalo je i jedno prikladno poklapanje tema: pokušaji blokiranja srpskog pregovaračkog procesa oko pristupanja Uniji. To je otprilike bio sav kontekst ovdašnje politike u proteklom periodu i nije nimalo neobično da su političari s Brexitom uhvaćeni u raskoraku.
Obećanja i prijetnje
Ostavimo li po strani insceniranu suverenost Zorana Milanovića u komentaru teme, zasnovanu prije svega na njegovoj predodžbi da mu ta poza daje prednost pred HDZ-om jer oni o “evropskim poslovima” pojma nemaju, svi komentari hrvatskih političara bili su krotki i pretežno prožeti uobičajenim floskulama. Tome se ne treba nimalo čuditi ako znamo da im je i predreferendumski arsenal prije tri godine bio gotovo jednako ograničen, uz prigodne prijetnje o neisplati mirovina u slučaju da se odabere neulazak u Europsku uniju. U tome Hrvatska nije nimalo izolirana, status Unije u političkim dinamikama ostalih zemalja članica vrlo je sličan.
Iako se s krizom situacija bitno promijenila, poteškoće s javnim posredovanjem političkih učinaka Unijskog aranžmana na zemlje članice i živote građana i dalje su gotovo pa nepremostive. Dok na jednoj strani dominiraju desničarske teorije zavjere koje u strukturi EU vide neku monstruoznu kombinaciju Sovjetskog saveza i multinacionalne korporacije, na drugoj su oni koji u evropskim fondovima vide polugu za spas perifernih ekonomija. Prvi bi tu monstruoznu kombinaciju odagnali likvidacijom imigranata, dok ovim drugima takvi ekstremizmi predstavljaju nepotrebne pozadinske šumove u realizaciji projekata. Udaljenost od realnosti je tu negdje.
Breme političke konfuzije
Takva konfuzija u političkim predodžbama nas ne mora čuditi ako znamo da je posrijedi projekt elita čije je obećanje blagostanja zakazalo, a sustavno je izostajala lijeva politička snaga koja bi to zakazivanje objasnila bez da istovremeno ostane vjerna “europskim načelima”. Doseg te vjernosti najbolje je bio predočen lani u isto ovo vrijeme kad se institucije Unije nisu nimalo obazirale na demokratsku volju grčkog naroda. Teško se suočiti s desničarskom aproprijacijom odbijanja politika EU, kao u britanskom i drugim slučajevima, ako s lijevih pozicija braniš institucije koje se ne obaziru na demokraciju i ubijaju imigrante na granicama ili ih autsorsaju turskom režimu.
Premda ne treba nimalo mitologizirati Brexit kao nekakvu koherentnu poruku britanske radničke klase koja predstavlja signal ljevici da je samo povede, istovremeno je sve očitije da bilo kakva lijeva obrana EU i obećanja njene transformacije predstavljaju samo pucanj u vlastito koljeno. Ako su se širom Evrope politički sentimenti obespravljenih u priličnoj mjeri usmjerili protiv europskih politika, ljevici neće biti od velike pomoći braniti “ideale” tih institucija kako bi, barem, obuzdala rasizam i šovinizam koji su upravo produkti evropskog aranžmana zasnovanog na ujedinjenju kroz konkurenciju.
Da se ipak vratimo na kraju na Hrvatsku, predstojeće izbore i njihovu evropsku dimenziju: sve se svodi na opći konsenzus pristojne javnosti da bi novi predsjednik HDZ-a morao biti europarlamentarac Andrej Plenković koji bi tu stranku vratio na europski put.