Za velik dio britanskih političkih komentatora nedavna referendumska odluka o izlasku Britanije iz Europske unije najzanimljivija je iz perspektive potresa kojeg je izazvala na domaćoj političkoj sceni. Čak više od ponovljenih najava moguće škotske nezavisnosti, pažnju je privukla nestabilnost unutar dviju tradicionalno vodećih političkih stranaka – vladajućih konzervativaca i opozicijskih laburista. Krizu u vladajućoj stranci izazvala je najava ostavke premijera Davida Camerona koji je pomalo uvrijeđeno odlučio da se ne želi baviti kompliciranim procesom ponovnog uređivanja odnosa Britanije s EU, jer očito sam nikad nije ozbiljno računao na situaciju poraza na referendumu koji je sam inicirao, u pokušaju da spasi vlastitu stranku i vladu. U svakom slučaju vladajućoj stranci predstoji izbor novog šefa i premijera u situaciji u kojoj nije sasvim jasno na kojim bi se temeljima britanska konzervativna politika uopće mogla obnoviti.
Drugačije stvari stoje u opozicijskim redovima. Tamo je šef stranke Jeremy Corbyn zapravo uspio uvjeriti vlastite birače u liniju stranke: za ostanak u EU glasalo je preko 60% birača laburista. Relativno tijesni poraz opcije ostanka teško se može smatrati “krivnjom” laburista, čiji su simpatizeri, za razliku od onih drugih stranaka, zapravo poslušali vodstvo svoje stranke. Sve to se dogodilo unatoč tome što je sam Corbyn bio izložen žestokim kritikama “lijevog krila” laburista, kojem je sam ranije pripadao, a koje je inzistiralo na potrebi kritike nedemokratičnosti Unije i njezinoj sistemskoj predanosti gušenju socijalnih politika. U svakom slučaju, vjernost laburista opciji ostanka znak je dominacije samozvanog “umjerenog” krila stranke, kojem je Corbyn svjesno popustio pokušavajući izbjeći sukob s liberalnom jezgrom kadrova koji u velikoj mjeri još uvijek kontroliraju stranku. No to se taktiziranje novog vođe laburista na kraju pokazalo sasvim uzaludnim.
Europska ograničenja
Naime, svega nekoliko dana nakon referenduma, ogromna većina od čak 172 parlamentarna zastupnika laburista izjasnila se protiv Corbyna i zahtijevala njegovu ostavku, dok ga je samo 40 podržalo. Formalni “argument” za ovaj zahtjev je navodna (i nedokazana) slaba angažiranost vođe stranke oko referenduma. Izgovor je međutim ostao neuvjerljiv, ne samo zato što je Corbyn u ovom pitanju doista bio predan politici “centra”, već i zato što je njegova izborna jedinica, u kojoj je on prema britanskom izbornom zakonu osobno odgovoran biračima, uvjerljivo glasala protiv izlaska, za razliku od jedinica mnogih stranačkih kolega koji ga sad prozivaju. Naposljetku, puč koji je izvela stranačka elita nije ni po čemu neočekivan, već je dapače u najavi još od trenutka Corbynovog izbora za šefa laburista u rujnu prošle godine, protivno željama većine vodećih laburističkih političara, ali uz potporu šireg članstva stranke.
Scenarij je pritom poznat i nije specifičan samo za britansku situaciju: vodstva nekadašnjih radničkih stranaka čvrsto su prihvatile tzv. neoliberalni konsenzus koji međutim rijetko dijele birači. Politike “ljevice”, desnice i centra stoga se posljednjih desetljeća u velikoj mjeri bave pitanjem kako “zaobići” biračku volju i provoditi politike koje su iz pozicije konsenzusa među elitama jedine “racionalne”, barem ako je cilj zaštititi interese istih elita. No konflikt između još uvijek tradicionalno radničkog biračkog tijela laburista i proturadnički orijentiranih laburističkih političara možda je i nešto zaoštreniji nego u susjednim zemljama. Scenarij protudemokratske smjene “prelijevog” vođe laburista je pod utjecajem “čišćenja” ostataka socijalizma iz laburista još 1980-ih bio tematiziran u poznatom romanu laburističkog političara Chrisa Mullina “A Very British Coup” s kojim je i posljednjih dana učestalo povlačena paralela.
Postoji međutim jedna značajna razlika između Corbyna i fikcionalnog vođe laburista Harryja Perkinsa iz spomenutog romana: dok je Perkins nastradao zbog svoje politike koja je doista mijenjala odnose snaga u Britaniji i šire, Corbyn je ostao predan politici centra i Europske unije i to unatoč tome što članstvo u Uniji de facto čini nemogućim ključna obećanja na temelju kojih je pobijedio na izborima za vođu laburista, poput npr. nacionalizacije željezničke mreže.