Specifičnost je slovenske politike (barem u odnosu na ostale postjugoslavenske države) u devedesetima bila ta da je na vlasti bila proeuropska “ljevica”. Liberalno demokratska stranka (LDS) i Socijalno demokratska stranka (SD), s različitim minornim koalicijskim partnerima, dominirale su slovenskom politikom u razdoblju od 1992. do 2004. Zašto navodnici u “ljevica”? Djelomično zbog toga, jer lijevi karakter tih stranka nije imao puno zajedničkog s općim definicijama ljevice, važećim tijekom većine 20. stoljeća, gdje je podjela na (barem deklarativno) revolucionarne komunističke i reformističke socijaldemokratske stranke značila razliku u metodi, ali ne i osnovnom zajedničkom cilju prevazilaženja kapitalizma. Nova je, postsocijalistička ljevica u Sloveniji, upravo suprotno, rukovodila procesom ponovne uspostave kapitalizma, što je podrazumijevalo i distanciranje od definicija i političkih ciljeva tradicionalne ljevice.
To redefiniranje u devedesetima je bilo uglavnom negativnog tipa – pored distanciranja od vlastite komunističke prošlosti (što je više bio prioritet SD-a kao reformiranog Saveza komunista Slovenije) to je značilo i distanciranje od ekscesnog nacionalizma nove desnice. Tako su se kao bitna pitanja podjele političkog prostora uspostavila kulturna, identitetska i historiografska pitanja – konkretno, pitanja odnosa prema Drugom svjetskom ratu i kolaboraciji s fašizmom, odnosa prema etničkim i drugim manjinama, seksualnom moralu i sl. – gdje je desnica zastupala agresivni identitarni nacionalizam, povijesni revizionizam, tradicionalne katoličke vrijednosti, a ljevica ljudska prava, otvorenost, toleranciju i liberalne europske vrijednosti.
Rezultat toga bio je da su bitna socioekonomska pitanja, kod kojih nije bilo velikih razlika u programima i praksama desnice i ljevice (npr. pitanja privatizacije, transformacije socijalnog sustava, promjena industrijske politike i sl.), skinuta s dnevnog reda službene državne politike i da su se predstavljala kao tehnička pitanja postizanja veće efikasnosti ekonomije, a ne kao predmet demokratskog odlučivanja. Konačni rezultat tranzicijske kulturalizacije i etnizacije politike u devedesetima bio je depolitizacija ekonomije.
Ali čak ni na terenu ljudskih prava, tolerancije i europskih vrijednosti slovenska se ljevica nije ponašala previše liberalno – podsjetimo samo na izbris 20 tisuća ljudi etnički spornog porijekla iz registra stanovništva 1992. i ograničavanje primanja izbjeglica iz BiH. S druge strane, u privatizacijama i transformacijama socijalnih institucija bila je donekle umjerena i nije izvela tzv. doktrinu šoka.
LDS, kao dominantna stranka slovenske ljevice devedesetih, u početku novog stoljeća ušla je u krizu. Proces njenog raspada započeo je 2000., kad je nakratko izgubila vlast i kulminirao porazom na izborima 2004., od kojeg se LDS nikad nije oporavio i nakon kojeg je ostao marginalna stranka. Prvo mjesto na slovenskoj ljevici time su preuzeli Socijalni demokrati (SD), koji su bili i veliki pobjednici parlamentarnih izbora 2008., nakon četiri godine desne vlade. Na tim izborima veliki uspjeh je postigla i stranka Zares, “spin-off” stranka LDS-a sa socijalno-liberalnim programom, koja je kao i LDS postala partner Socijalnih demokrata. Međutim, nova koalicija nije uspjela ponoviti uspjeh ljevice devedesetih, ponajviše zbog dolaska krize i naglog kolapsa slovenske ekonomije u godinama 2010.-2011., koji je značio i kraj tzv. gradualnog modela tranzicije, karakterističkog za vlade pod vodstvom LDS-a.
Kriza je značila povećanje nezaposlenosti i pogoršanje socijalnog stanja, zbog čega je vladi naglo počela padati javna podrška. Godine 2011. koalicija se raspala i na izvanrednim izborima pobijedila je Pozitivna Slovenija (PS), još jedna nova stranka na slovenskoj “ljevici”. Nju je ad hoc za potrebe tih izbora sastavio Zoran Janković, gradonačelnik Ljubljane, i, za razliku od Zares-a, u njenom liberalizmu nije bilo mnogo socijalnog. Na izborima 2011., LDS i Zares su dobili zanemarivo mali broj glasova, što je ostavilo PS i SD kao najjače stranke ljevice. Međutim, PS nije uspela sastaviti koaliciju, tako da je to napravila desničarska Slovenska demokratska stranka (SDS).
Ni desnoj koaliciji rješavanje krize nije išlo mnogo bolje te nije uspjela zaustaviti opći socijalni i ekonomski kolaps koji je u zimi 2012.-2013. doveo do vala najmasovnijih protesta u povijesti Slovenije (nazvanih ustankom), koji su na kraju doveli do ostavke desne vlade i preuzimanja vlasti nove lijeve vlade, ovaj put pod vodstvom PS-a. Ta je vlada eksplicitno nastavila ekonomsku i socijalnu politiku koju je započela ranija desna vlada. Time su se i minimalne nade da će etablirana nominalna ljevica u Sloveniji voditi lijevu politiku pokazale iluzornima.
Sa druge strane, ustanak prošle zime jasno je pokazao ogorčenost masa postojećim političkim opcijama i nužnost uspostavljanja realne političke alternative. Jedan od pokušaja formiranja te stvarno lijeve alternative bilo je formiranje nove, eksplicitno socijalističke stranke nazvane Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS). Pored razočaranja službenom ljevicom, dodatan razlog osnivanja IDS-a bila je i frustracija političkom neefikasnošću spontanih pokreta i akcija koji su na momente uspijevali okupiti ogroman broj ljudi, ali nisu bili u stanju pretvoriti tu buntovničku energiju u realne društvene i političke promjene.
Kad je narodno nezadovoljstvo društvenim i političkim stanjem preraslo u val masovnih demonstracija na zimu 2012.-2013. (tzv. Sveslovenski ustanak), ukazala se strateški povoljna prilika za formiranje novog političkog subjekta koji bi mogao, s jedne strane, nadići slabosti prethodnih, politički marginalnih ljevičarskih pokreta, inspiriranih antiglobalizmom ili occupy pokretom, ali i, s druge strane, izbjeći klopku kooptacije, sudbine reformiranih komunističkih i socijaldemokratskih stranaka u zapadnoj Europi od osamdesetih nadalje. I kombinacijom tih dvaju izbjegavanja pretvoriti val spontanog bunta masa u politički efektivan oblik.
Razdoblje između kraja prosvjednog vala u proljeće 2013. i osnivanja stranke u martu 2014. u vidu političkog razvoja IDS-a najviše su obilježile rasprave o povezivanju s drugim političkim akterima. Isprva su to bili pokušaji povezivanja s aktivističkim grupama i organizacijama koje su proizašle iz prošlogodišnjeg ustanka, tj. onima koje su se formirale tijekom prosvjeda.
Dakle, period nakon splašnjavanja ustanka bio je prožet dramatičnim sastancima i pokušajima povezivanja marginalnih političkih grupa (od kojih je svaka imala po nekoliko desetaka članova), dok se u isto vrijeme 19 800 (na najvećim demonstracijama je bilo 20 000 ljudi, a procjena od 200 ljudi koji su tijekom ili nakon ustanka priključili ovoj ili onoj novoj ljevičarskoj grupi je prilično velikodušna) ne-članova tih malih novih ljevičarskih grupa, vratilo kući, nastavilo svojim životom i nije znalo ništa o toj polu-konspirativnoj maniji povezivanja.
Nakon uglavnom neuspješne strategije povezivanja, čiji je jedini rezultat bilo priključenje nekoliko članova grupe Direktna demokracija sada (NDZ), IDS je odlučila da će osnovati stranku sama, što je, retroaktivno gledano, omogućilo da se nova stranka osnuje na izrazito socijalističkim načelima bez suvišnih kompromisa koje može donijeti povezivanje zbog povezivanja samog.
Međutim, osnovni problem – koja će politička inovacija, promjena u formi organiziranja i djelovanja, osigurati da IDS postane, kao što se deklarira, ne samo još jedna među postojećim građanskim strankama, već partija koja će imati potencijal masovnosti, koja će predstavljati univerzalnost socijalističke politike, a ne partikularne interese svoje klijentelističke mreže (kao što je slučaj sa običnim građanskim strankama, čak i kad su te nominalno lijeve) – ostao je nerazriješen.
S jedne je strane jasno da se politička organizacija sa socijalističkim ciljevima koja se u datim uvjetima ne transformira u stranku samoosuđuje na političku marginalizaciju. Ako ostane samo na razini prosvjeda i “grassroots” akcija nema utjecaja na državnu politiku, distribuciju javnog novca, makroekonomske mjere i sl. Dodatan razlog za osnivanje stranke je mogućnost pridobivanja financijskih sredstava (bez kojih će neformalni pokret prije ili kasnije završiti u demoralizaciji zbog pregorjevanja i samoeksploatacije aktivista) i automatska javna vidljivost i medijska pažnja koju stranačka profilacija donosi.
Ali s druge strane ne treba zaboraviti da samoreprodukcija političke organizacije nije svrha sama po sebi, već ima smisla jedino ako stvarno vodi ka socijalističkom cilju. Dok stranačka forma donekle stvarno garantira određenu discipliniranost, formalnost i trajnost političke organizacije, ona sama po sebi ne garantira političku efikasnost.
U svakom slučaju, već će predstojeći europski izbori (koji se održavaju 25. maja) biti prvi test IDS-a – ne toliko u smislu postizanja visokog postotka glasova (na tom području dominacija PS-a i SD-a je još uvijek prejaka, a IDS je prekratko prisutan) nego u smislu izbjegavanja klopki parlamentarističko-estradnog modusa politike, u kojem mase ne djeluju kao politički subjekti, nego kao objekti nagovaranja preko TV-a. Iz tog ugla, prvenstveno će biti na testu fleksibilnost organizacijske strukture, sposobnost uključivanja šireg kruga ljudi, koji već ne pripadaju ljevičarskim socijalnim krugovima, i, kroz kampanju, širenje socijalističke ideje i njena diferencijacija od socijalno-liberalnih i socijalno-demokratskih ideja, čime se može proširiti i učvrstiti prostor za socijalističku odnosno stvarno lijevu politiku u budućnosti.