Premda su prošle tri godine otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju, nijedno od optimističnih obećanja iz predreferendumskih dana nije se zapravo obistinilo. Također, niti sama Unija ne stoji baš najbolje. Unatoč svemu tome, neupitnost evropskog projekta i dalje je glavno kohezivno tkivo ovdašnjeg političkog konsenzusa.
Trogodišnjica ulaska u Evropsku uniju obilježena je u Hrvatskoj samozatajno i diskretno. Onaj treperavi entuzijazam posljednjih predpristupnih dana, srsi koje su nas prolazile na pragu ostvarenja dvadesetdvogodišnjeg tisućljetnog sna, predorgazmički grčevi uoči konačne potvrde primanja u zajednicu kojoj smo oduvijek pripadali: tko ih se danas uopće sjeća? Tko se sjeća Vesne Pusić kako prije referenduma o pristupu nježno pojašnjava glasačima da će ostati bez plaća i mirovina budu li glasali protiv, tko ondašnjeg ministra vanjskih poslova Gordana Jandrokovića kako smireno tumači da je jedina alternativa Evropi ulazak u “neku uniju nalik na Jugoslaviju”, a tko demokratskog zanosa bivšeg predsjednika saborskog Odbora za europske integracije Nevena Mimice, koji obećava da će – ne odaberu li građani EU – naprosto raspisati novi referendum?
Začudo, rijetke glasove koji su usprkos dugogodišnjem orkestriranom konsenzusu evrooptimizma Uniju tada javno kritizirali, upozoravali na njenu asimetričnu arhitekturu i ukrivo postavljene temelje, danas kao da pamtimo bolje. Možda zato što su se njihove poruke s medijskih margina u međuvremenu dobrim dijelom preselile u mainstream. Sve ono što je prije samo tri-četiri godine moglo djelovati kao nepotrebno pretjerivanje lišeno osjećaja za političku realnost – upozorenja na podizanje Tvrđave Evrope, demokratski deficit Unije, rast radikalne desnice, pad zemalja periferije, jačanje nejednakosti, slabljenje socijalne zaštite, osnaženje elita, posrnuće ekonomije – najednom više nema okus političke egzotike s ruba javne sfere, nego se iz dana u dan prežvakava u središnjim emisijama nacionalnih televizija, istupima evroparlamentaraca, izjavama vodećih ljudi države. Pretvorilo se dakle u kašu općih stavova: žvače se kratko, guta brzo, probavlja lako.
Zapleti u proturječjima
“Od vatrometa koji je prije tri godine obilježio povijesni trenutak, danas plamti tek pokoja iskra”, uzaludno novinarka glavnog Dnevnika Hrvatske radiotelevizije pokušava začiniti stvar zrncima osnovnoškolske poetike. “Mala korist za Hrvatsku od članstva”, decidiran je srednjestrujaški portal, ostavljajući tračak ničim motivirane nade napomenom kako je korist mala “za sada”. Novinske stranice i televizijske priloge svakodnevno pritom pune elegične reportaže sa slavonskih kolodvora o masovnom egzodusu mladih radnika, baš kao da “sloboda kretanja ljudi” i mogućnost zapošljavanja diljem Unije nisu tek koju godinu ranije bili među glavnim argumentima za ulazak.
I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od nekadašnjih obećanja, sve bliže pozicijama koje su se do jučer činile zaoštrenima, radikalnima, marginalnima. Na trogodišnjicu pristupa Hrvatske Uniji, centralni problem održavanja političke hegemonije u uvjetima kolapsa predreferendumskih snova stoga glasi: kako ipak, usprkos svemu, sačuvati dojam nenadomjestivosti EU? Kako zadržati sliku izostanka bilo kakve alternative? I kako sve to postići unatoč evidentnom slomu iluzija na kojima je počivao kompletan državni projekt, još od nacionalističke parole iz ra(t)nih devedesetih o Hrvatskoj koja “pripada Evropi, a ne Balkanu”, pa sve do kasnijih liberalnih maštanja o građanskoj “normalizaciji” zemlje kroz predpristupne pregovore?
Na treću godišnjicu ulaska, prigodno, nudimo tri moguća odgovora.
Omerta oko ekonomskih pitanja
Prvi i najjednostavniji može se pronaći u nastavku spontane (auto)cenzure propitivanja temeljnih postavki ekonomske politike Unije: ona je značajna utoliko što se asocijacija od svoga osnivanja 1951. – tada u ruhu Evropske zajednice za ugljen i čelik – ipak većim dijelom oslanjala na industrijske i trgovinske interese središnjih kontinentalnih država nego na plemenitu viziju Roberta Schumana, ideju “jedinstva u različitosti” ili razigranu toleranciju međusobnog kulturnog prožimanja, kako glasi današnja službena (pri)povijest. Cementiranje “vječnog mira”, makar u evropskim okvirima, pritom jeste bilo njezin ideološki regulativ, ali do toga se epohalnog cilja oduvijek planiralo doći isključivo tržišnim sredstvima, uzdajući se u krajnjoj instanci u specifičnu ekonomsku doktrinu koju – osobito od sedamdesetih naovamo – do posljednjeg detalja definiraju neoklasični postulati i neoliberalna ekonomska politika.
Taj temeljni sloj u domaćim javnim raspravama ostaje nedodirnut: kritike nehumanog odnosa Unije prema imigrantima, hipertrofirane briselske birokracije ili jačanja protofašističke desnice sve su glasnije, ali se zato nikada ne postavljaju pitanja o, primjerice, razlozima i kriterijima zauzdavanja inflacije na 1,5 posto, proračunskog deficita na tri posto ili javnog duga na 60 posto unutar monetarne unije; njihovo eventualno dovođenje u vezu s prvim setom problema, naravno, ostaje posve izvan fokusa. A pošto je osnovni ekonomski okvir neupitan, krivnja za krah predreferendumskih iluzija mora da pripada nama. Politike pojedinih hrvatskih vlada ne promatraju se zato kao unaprijed proigran pokušaj manevriranja unutar zadanih i skučenih ekonomsko-političkih uvjeta, nego se postocima precizno mjeri stupanj njihova podbačaja u odnosu na doktrinarnu dogmu “razvijenog Zapada”. Drugi i treći hegemonijski odgovor na aktualni problem opravdavanja Unije usprkos njoj samoj potom su, u osnovi, tek varijacije na temu kalibriranja vlastite krivice.
Ipak je krivnja naša
Onaj drugi nas tako uči da smo krivi zato što nismo “iskoristili šansu”: iz perspektive naknadne pameti briše cjelokupni narativ o ulasku u Evropu kao finalnom ispunjenju državotvornog projekta višim smislom, pa nas podučava da Unija nikada nije bila cilj sama po sebi, nego tek velika prilika za čije smo propuštanje ili ostvarenje odgovorni sami. Odgovornost se potom mrvi s razine države naniže, pa su velike tvrtke i mala poduzeća, kapitalisti i radnici, udruge i pojedinci, svi zajedno i svatko pojedinačno podjednako odgovorni za razinu korištenja prilike zvane Unija; najčešće se ovakva pripovijest sažima u paraboli o traljavom “povlačenju” sredstava iz EU-fondova, u čemu su od nas, čujemo posljednjih mjeseci, efikasnijima postali čak i Bugari i Rumunji. Da ne ponavljamo odavno apsolvirani poučak o raspršivanju individualne odgovornosti kao ideološkom manevru koji širenjem moralne izmaglice prikriva strukturne nejednakosti, dovoljno je reći kako i Bugarska i Rumunjska nizom ključnih ekonomskih pokazatelja još uvijek zaostaju za Hrvatskom, što bi onda valjda trebalo značiti da uspješnije povlačenje novca iz fondova ipak nije rješenje za ekonomske probleme država periferije.
Napokon, treći odgovor premješta priču o vlastitoj krivnji u žanr autokolonijalnog fatalizma. Prema njemu, “mi” smo na kraju krajeva ipak nepopravljivi, lijeni, neuredni i (auto)destruktivni Balkanci, koji su u predpristupnom periodu doduše uspješno odigrali rolu prilagođavanja višim evropskim civilizacijskim standardima, ali smo sada, nakon što je šarada završila, opet pokazali svoje pravo lice: lice Željke Markić i Tomislava Karamarka, šovinizma i nacionalizma, revizionizma i homofobije… Stupanj poricanja elementarne činjenice da Hrvatska, baš ovakva kakva jest, danas i formalno jeste “dio Evrope” u ovoj verziji doseže do paroksizma, a to što autokolonijalni pogled ne uspijeva uočiti da Unija može poprimiti grimasu Pere Ćorića ili Zlatka Hasanbegovića baš kao što poprima gestikulaciju Marine Le Pen ili Viktora Orbána vjerojatno ipak ima više veze s time kako su ovdašnji liberali Uniju nekada zamišljali nego s time kako ona zapravo izgleda.
Zaklon vječnog kašnjenja
Nasuprot sličnim fantazijama, dovoljno je recimo prisjetiti se kako je referendumska odluka o ustavnom ograničavanju definicije braka na heteroseksualne zajednice 2013. godine – taj prvi veliki politički uspjeh “nove desnice” u Hrvatskoj – bila izravno omogućena prethodnim evrointegracijskim prekrajanjem Ustava. Kako bi osigurale da referendum o pristupu Uniji prođe čak i ako na njega iziđe manje od 50 posto ukupnog broja glasača, naime, političke elite su nadstranačkim konsenzusom ukinule odredbu o natpolovičnoj izlaznosti, što se naposljetku pokazalo presudnim potezom, jer je na referendum o pristupu izišlo tek 43,5 posto birača. Međutim, samo pet mjeseci kasnije baš je ta promjena omogućila obiteljašima Željke Markić da uz izlaznost manju od 38 posto u Ustav utisnu šovinističku odredbu o braku, pa je ugradnja homofobije u pravne temelje države linijom proceduralne kauzalnosti i službeno postala prvom važnijom posljedicom ulaska Hrvatske u EU.
Drugi primjer mogao bi se ticati donedavne “antikomunističke” ofanzive HDZ-a i atmosfere povijesnog revizionizma, koji se eksplicitno pozivao na tezu o “dva totalitarizma”: ta je teza, na sreću domaćih ustašofila, nedvosmisleno upisana u rezolucije glavnih evropskih političkih tijela. I tako dalje, i tako dalje: sve dalje od predodžbe o zamaskiranim evropskim divljacima, dinamika hrvatske desnice uspostavlja jasne linije kontinuiteta s evropskim institucionalnim okvirom čak i onda kada se izravno nastavlja na tuđmanoidnu baštinu devedesetih, pokazujući nam time kakve sve politike današnja Unija omogućuje, podržava i potiče.
U zbroju, naposljetku, sva tri odgovora na kopnjenje integracijskih nada zajedno skiciraju jaz između neupitnih evropskih vrijednosti i naše primitivnosti i nesposobnosti: matrica cjelokupne hrvatske tranzicijske putanje tako se sasvim uspješno obnavlja, bez obzira na nezgodnu činjenicu što se putanja u međuvremenu okončala pristupom. Opet je s jedne strane napredni Zapad, s druge zaostajemo mi: kao da u Uniju nikada nismo ušli. Pa je valjda zato središnja konferencija u povodu obljetnice ulaska usmjerila pogled prema naprijed naslovom “Tri godine poslije – Schengen kao sljedeći izazov“, valjda se zato sve češće čuju postbrexitovski prijedlozi hitnog uvođenja eura i stupanja svih zemalja u eurozonu: ono prije tri godine ipak je bila samo postaja na putu, čini se, jer ulasku u Evropu zapravo nema kraja. Bez te perspektive vječnog kašnjenja, uostalom, nemoguće je sačuvati privid Unije kao rješenja. A bez privida Unije kao rješenja nemoguće je prikriti da smo prije tri godine postali dijelom velikog problema.