Posljednjih je godina gotovo svaka važna komemoracija ili proslava događaja iz Drugog svjetskog rada u Hrvatskoj dobila svoj ustaški “pandan”. Ako postoji datum koji je u kolektivnoj memoriji čuvao sjećanje na događaj iz Narodnooslobodilačke borbe, možete biti sigurni da je na isti datum u posljednjih 25 godina fabriciran još poneki događaj kojim se nastoji podsjetiti na slavne dane antikomunističke borbe 1940-ih. Strategija je dakako sasvim viktimološka: svaki se logor za istrjebljenje tobože može kontrastirati lažnom ili stvarnom grobnicom pripadnika vojnih jedinica samozvane NDH ili – zašto ne – njemačkih vojnika. U skladu s dominantnom teorijom “totalitarizama”, Drugi svjetski rat se time pretvara u niz nejasnih i kaotičnih događaja u kojima su svi (Hrvati) bili “žrtve” ravnopravno obiju strana.
I dok se strategija historijskog revizionizma u Hrvatskoj svodila na falsificiranje simetričnosti uspostavom paralelnih “ustaških” komemoracija, u Republici Srpskoj su imali lukaviju strategiju – “četničenje” već postojećih partizanskih komemoracija. Tako je bilo i na jučerašnjem obilježavanju bitke na Kozari, velike ofanzive fašista na oslobođeni teritorij u Zapadnoj Bosni u ljeto 1942. godine. Ta je bitka ostala upamćena prije svega po velikom broju (nekoliko desetaka tisuća) civilnih žrtava uslijed fašističkih pokušaja pacifikacije cijelog kraja i uništavanja “baze” za djelovanje partizana. No sukob revolucionarnog pokreta koji uspostavlja potporu među ugroženim stanovništvom i okupatora koji zločinima protiv civila pokušava zaustaviti ustanak organizatori jučerašnje komemoracije elegantno su pretvorili u novi boj na Kosovu.
“U Prvom svjetskom ratu poginuo je svaki treći Srbin. U Drugom svjetskom ratu 80 odsto Srba bilo je u partizanskom pokretu, kome su drugi narodi prišli tek kada se bližio slom fašizma i tako bili rehabilitovani”, izjavio je tako jučer ministar rada i boračko-invalidske zaštite RS Milenko Savanović, ponavljajući mit o “genetskom antifašizmu”, kao da su borba protiv okupacije i socijalistička revolucija bili (č)etnički dernek sličan onom koji su institucije “Srpske” i Srbije jučer priredile, a ne borba, između ostalog, baš protiv institucija kakva je danas RS. Njegov “prekodrinski” kolega Aleksandar Vulin otišao je i korak dalje ustvrdivši kako je “malo je naroda koji vole slobodu kao Srbi”. Tu su ljubav prema slobodi, prema Vulinu, Srbi kao kolektiv dokazali uspostavom Republike Srpske nastale na zločinima koji se ne razlikuju previše od onih na Kozari.
Huškanja Savanovića i Vulina prije parastosa ispod Džamonjinog spomenika Revoluciji (sic) pri tome doista ne predstavljaju nikakvu novost, to stvarno i jest retorika koja se mogla čuti u Drugom svjetskom ratu, samo na poraženoj strani. U tom smislu, njihovi pozivi “da se zlo ne ponovi” prije zvuče kao pozivi da se NOB ne ponovi, jer bi u njemu dva ministra doživjela sličnu sudbinu kao njihovi pravi prethodnici.