U kontekstu zatišja pred raspisivanje izbora i početak službenih kampanja, kao i snižavanja političkih tenzija koje sa sobom redovito donosi turistička sezona u Hrvatskoj, sva je medijska pažnja uglavnom usmjerena na izbore za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Preciznije rečeno, čitava stvar se svodi na pitanje hoće li Andrej Plenković, europarlamentarac i predstavnik tzv. umjerene struje HDZ-a imati protukandidata na stranačkim izborima. Proteklih desetak dana tako su svi potencijalni kandidati postepeno obavještavali javnost da od njihove kandidature neće biti ništa, da je stranci zbog vremenske stiske potreban konsenzus i da se nema smisla iscrpljivati unutarnjim borbama.
Danas se medijima obratio i tehnički ministar vanjskih poslova Miro Kovač, u medijima prezentiran kao najizgledniji mogući protukandidat Plenkoviću. I on je, prilično očekivano, odustao od kandidature, uz istovjetan repertoar razloga kao i ostali potencijalni kandidati do sada. Iako je u slučaju Kovača, čiji su ministarski mandat obilježili hvalospjevi opskurnom desničarskom tv-voditelju Velimiru Bujancu i izjava o nezgodnim odnosima između Hrvatske i Izraela u vrijeme Drugog svjetskog rata, obraćanje zvučalo ponešto manje uvjerljivo. S obzirom na očitu nervozu i agresivno zaobilaženje odgovora, nije isključeno da se Kovač stvarno želio kandidirati, a da mu u stranci nisu dopustili.
Kao jedini potencijalni protukandidat Plenkoviću, barem prema medijskim napisima, ostao je tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović. On svojim “enigmatičnim” izjavama održava fingiranu atmosferu suspensa, koja je podatnija za prikupljanje medijskih klikova, nego za unutarstranačku demokraciju, s obziroma na to da bi si HDZ teško dopustio takav obračun i raskol u stranci dva mjeseca pred izbore. Rok za podnošenje kandidature je srijeda u ponoć, a kao uvjet je potrebno donijeti 5.000 potpisa. Kako je sad već sasvim izvjesno da će Plenković biti jedini kandidat na izborima za predsjednika, kao i Karamarko na prošlim, valja primijetiti da će HDZ ući u anale stranačke demokracije: u roku od nepuna dva mjeseca gotovo konsenzualno će odabrati dva predsjednike sasvim različitih profila.