Samit “Europske unije i Zapadnog Balkana”, koji se ovih dana održava u Parizu (iako se naziva “Berlinskim procesom”), predstavlja godišnju ceremoniju u kojoj EU pokazuje svoju “predanost” procesu proširenja na “rupu” na jugoistoku kontinenta koju još nije zahvatila, dok istodobno šest prozvanih zemalja regije – Srbija, BiH, Crna Gora, Makedonija, Albanija i Kosovo – još jednom demonstriraju svoju “predanost” vlastitom uključivanju u kontinentalni savez. Za EU, problematična regija nije samo prostor koji je propustila integrirati, nego i prostor koji očito ne uspijeva “stabilizirati” svojom standardnom kombinacijom neoliberalnih reformi i jačanja formalne parlamentarne procedure po uzoru na Zapad. I to unatoč tome što su sve vlade zemalja regije potpuno nesposobne osmisliti bilo kakav razvojni program koji ne bi uključivao slijepu nadu u čudesno rješenje svih problema nakon “ulaska”.
Ove je godine samit dobio dodatni sloj kompleksnosti, utoliko što je tema daljnjeg proširenja izgubila na aktualnosti za Zapadu (iako ne i na jugoistoku), uslijed neočekivanog britanskog izglasavanja napuštanja Unije. No samitu u Elizejskoj palači su se, osim premijera i ministara zemalja regije, odazvali i francuski predsjednik François Hollande (službeni domaćin), njemačka kancelarka Angela Merkel, austrijski kancelar Christian Kern i talijanski premijer Matteo Renzi, čime je pariški sastanak doista postao diplomatski najznačajniji susret o regiji ove godine. Takav je međunarodni pritisak bez sumnje omogućio da se još jedanput “odblokiraju” pregovori sa Srbijom koje je neuspješno pokušala usporiti Hrvatska, čija predsjednica i ministar vanjskih poslova (koji prema Ustavu zajedno vode vanjsku politiku) inače snažno negiraju ideju “regije”, osim kada je riječ o samitima koje organiziraju veće zemlje.
Informacija o deblokadi, koju smo mogli saznati preko Twitter računa europskog povjerenika za proširenje Johannesa Hahna, tako je silom prilika postala jedini konkretan politički rezultat sastanka koji se uglavnom svodio na protokolarne izjave bez ikakvog značaja. No, istodobno, to nije rezultat koji je mogao biti javno objavljen kao veliki napredak, prije svega zbog toga što su dužnosnici EU već prije nekoliko mjeseci tvrdili da je Hrvatska pristala na deblokadu, iako su hrvatski političari to za domaću javnost negirali. Stoga je ulogu marketinškog “najvećeg postignuća” preuzelo formiranje nečeg što se zove “Regionalni ured za suradnju mladih”. Ured bi formalno trebao “okupljati mlade” i “poticati pomirenje”, no zapravo je po svemu sudeći samo riječ o platformi već postojećih nevladinih organizacija, čije su se sposobnosti “pomirenja”, a osobito “okupljanja” već pokazale i više nego upitnima.
No ako i jest sasvim beskorisno, osnivanje nekakvih ureda za mlade barem neće izravno naštetiti stabilizaciji Balkana, za razliku od generalnog cilja “Berlinskog procesa” koji je Hahn definirao kao “pripremanje zapadnobalkanskih zemalja za EU kroz restrukturiranje ekonomskog modela kako bi se osiguralo da sve te zemlje budu funkcionalne tržišne ekonomije”. Drugim riječima, zaoštravanje neoliberalnih politika koje su regiju i dovele tu gdje jest.