Prema dostupnim podacima, Kosovo uz BiH ostaje jedina zemlja regije u kojoj je postotak ruralnog stanovništva veći od urbanog. Rezultat je to povijesnih specifičnosti, ali i vrlo ograničene modernizacije. Iako je posljednjih godina znatno veću pažnju privukla masovna emigracija izvan zemlje, razlike između sela i grada još uvijek igraju važnu ulogu u životu Kosova.
Slobodno se može reći kako je jedno od osnovnih obilježja povijesti Kosova činjenica da ono u stvari nikada nije imalo gradove – barem u smislu u kojemu se ta riječ koristila u Zapadnoj Europi. Odlika europskih gradova do kraja feudalizma bila je trgovina, bilo putem morskih luka, ili drugih trgovinskih ruta, dok su sela uglavnom bila uključena u poljoprivredne aktivnosti. Ekonomska neovisnost gradova stečena trgovinom dovela je i do stvaranja moćnih gradova–država toga vremena, što je kasnije imalo važne političke posljedice.
Iako su gradovi na Kosovo u to vrijeme imali trgovinu, ona je bila više lokalnog karaktera, a ni sami gradovi nisu bili u potpunosti odvojeni od poljoprivrednih aktivnosti. Poljoprivreda je dakle još uvijek bila ključna djelatnost u kosovskim gradićima, pa se i njima zapravo naseljavalo uglavnom ruralno stanovništvo. Čak i u političkom i sudskom aspektu, u vrijeme kada su veliki gradovi na Zapadu bili u velikoj mjeri politički neovisni, balkanski gradovi – uključujući gradove na Kosovu – bili su ovisni o političkom osmanskom centralizmu i služili kao točke iz kojih se provodila administrativna kontrola sela.
Povijesno gledano, do polovice prošlog stoljeća sela na Kosovu karakterizirali su plemenski feudalni odnosi – zakon i red vodili su se prastarim pravilima, vladala je potpuna patrijarhalna diktatura, administrativnu i političku organizaciju provodili su seoski starješine itd. Iako sela danas zaostaju u usporedbi s gradovima, u vrijeme socijalističke Jugoslavije revolucionarno su promijenjeni mnogi društveni odnosi, osobito s probojem obrazovanja, zdravstva itd., a daljnju su promjenu u fizionomiji sela donijeli događaji devedesetih godina prošlog stoljeća.
Doznake kao sredstvo održanja
Radikalna promjena u strukturi i društvenim odnosima dogodila se dobrim dijelom zbog emigracije iz ruralnih područja. Budući da se radilo o najnerazvijenijem ekonomskom području – čak i u vrijeme socijalizma – kada je šezdesetih i sedamdesetih godina Jugoslavija otvorila granice, među prvima koji su imali potrebu raditi u Zapadnoj Europi bili su upravo kosovski seljaci. Danas, iako su među migrantskim radnicima i oni druge ili treće generacije u inozemstvu, možemo reći da je emigracija na neki način “obogatila“ sela. Radnici koji su otišli – neovisno o tome jesu li se vratili – doprinijeli su socioekonomskoj reformaciji sela. Mnogi okruzi imaju sela “bogatija“ od gradova, ali samo zbog toga što je nakon devedesetih godina industrijska proizvodnja, glavni izvor bogatstva gradskog stanovništva, uništena. Emigracija iz sela dovela je dakle do određenog slijevanja stečenog bogatstva natrag u sela, no to ne poriče činjenicu da su, općenito gledajući, na Kosovu sela ipak nerazvijenija od gradova.
Za početak valja primijetiti neprestano smanjenje broja stanovnika u ruralnim područjima (selo Marec u okrugu Priština u deset je godina izgubilo gotovo jednog od šest stanovnika). Dok se u glavnom gradu Prištini stanovništvo u posljednjih šezdeset godina udesetostručilo, populacija okolnih sela je stagnirala ili doživjela simbolično povećanje od 10%. No unatoč svemu tome, i dalje – uz iznimku Prištine, Gnjilana, Prizrena, Mitrovice, Peći i Kosovog Polja – sve ostale općine na Kosovu imaju veći broj stanovnika u selima nego u gradskim područjima.
Društvena je struktura također različita – dok je u urbanim područjima više ženskog stanovništva, u ruralnima ima mnogo više muškaraca nego žena. Ovo govori mnogo o sociološkom aspektu građe i funkcije kosovskog sela, gdje su patrijarhalni običaji, prema kojima je roditi dječaka mnogo poželjnije nego roditi djevojčicu, čvrsto ukopani u kulturu i kolektivnu svijest ljudi.
Razlike u potrošnji
Sela u Prištinskom okrugu (kao i općenito na Kosovu) pretrpjela su gubitak i u broju kućanstava, kojih je otprilike deset puta manje nego 1991. godine. Ovo ukazuje na promjenu sociološke strukture sela na Kosovu, uzrokovanu uglavnom migracijom u urbane centre, ali i emigracijom u inozemstvo. Na primjer, lijepo brdsko selo Propaštica je 1991.godine imalo 121 kućanstvo, dok ih je 2008. bilo samo 32. U pogledu razine zaposlenosti, u urbanim područjima postoji više radnih mjesta nego u ruralnima, iako su razlike manje nego što se podrazumijeva.
Što se tiče etničke podjele, ističe se srpska manjina – prema popisu stanovništva iz 2011. godine, oko 90% Srba živi u selima, uglavnom u srpskim enklavama u centralnom, istočnom i sjevernom Kosovu. Općenito, sve etničke zajednice na Kosovu uglavnom obitavaju u ruralnim područjima (62% stanovništva), s iznimkom turske i romske zajednice (dvije trećine odnosno 63% kojih obitava u gradskim sredinama).
Još jedan važan pokazatelj razlike je potrošnja domaćinstava – dok 62% populacije Kosova živi u ruralnim sredinama, prosječna godišnja potrošnja je znatno veća u urbanim područjima, što ukazuje na viši životni standard. Prosječna gradska obitelj godišnje troši otprilike 8.000 eura, oko 800 eura više od seoske obitelji. Upadljivo je da se u ruralnim sredinama mnogo više troši na hranu i prijevoz, ali manje na zdravstvo i obrazovanje i mnogo manje na stanovanje, rekreaciju i komunikaciju.
Politike protiv razvoja
Dodatna mjera razlike u socijalnom blagostanju je podatak da tri četvrtine osoba koje ne posjeduju ni jedan telefonski aparat obitava u seoskim područjima, dok tri četvrtine onih koji imaju i kućni i mobilni telefon otpada na gradsko stanovništvo. Također, oko 75% onih koji nemaju internetsku vezu kod kuće živi u ruralnim sredinama (više od polovice seoskih kućanstava nema pristup internetu, a polovica nema ni kompjuter). U pogledu funkcionalnosti domova također postoji velika diskrepancija između zona: dok 95% urbanog stanovništva ima pristup pitkoj vodi putem javne vodoopskrbne mreže, polovica seoskog stanovništva vodu za piće dobiva iz bunara i ostalih improviziranih izvora. U gradovima 90% obitelji ima priključak na javnu kanalizaciju, a isto vrijedi za samo 30% seoskih kućanstava (jedno od deset ruralnih kućanstava nema nikakvu sanitaciju, u usporedbi s jednim od 100 urbanih). Oko 97% gradskih kućanstava ima kupaonice s tuševima unutar doma, 25% ruralnih ih nema.
Još jedan važan indikator razlike je stopa pismenosti. U svim podacima od 1999. do 2009. godine vidljivo je da je u ruralnim područjima nepismenost otprilike dva puta viša nego u urbanima (8.8% naspram 4,3% 1999. odnosno 8,5% prema 4,5% 2009. godine). Upadljiva je i rodna razlika u nepismenosti – u urbanim područjima, nepismenost žena izraženija je nego u muškaraca (7,5% u usporedbi s 3,3%), a u ruralnim sredinama ova je disproporcija još veća (11,3% naprama 5,5%).
Bez sumnje, kosovska će sela nastaviti biti podrazvijena u odnosu na gradove dokle god vladine politike nastavljaju ne obraćati pažnju na razvoj. Uz vladu čiji je krajnji cilj dovršiti privatizaciju, a razvoj se svodi na asfaltiranje kako bi se zadovoljile oči građana, a ne njihovi trbusi, i gradovi i sela će zaostajati u općem društvenom razvoju. To će pak nastaviti utjecati na stanovništvo, uključujući sve veći broj mladih koji namjeravaju napustiti zemlju, budući da nemaju nikakvu ekonomsku perspektivu ni povjerenje u promjene koje svaka politička stranka obećava u predizborno vrijeme.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski