Uoči sezone kiselih krastavaca, koja će ove godine po svemu sudeći “pojesti” veći dio predizborne kampanje u Hrvatskoj, medijska je pažnja uglavnom posvećena dinamičnom životu domaćih političkih stranaka, koje su posljednjih mjeseci uvjerljivo dokazale kako se i iz njihove tragične bezidejnosti može napraviti dobra medijska sapunica. I dok se jedni sada bave naizgled pažljivim računanjima – čija je logika više nego upitna – i zbrajaju niske postotke na temelju vrlo nepreciznih istraživanja javnog mnijenja kako bi u pojedinoj izbornoj jedinici koalicijom dobili mandat više, oni drugi – koji se nazivaju protestnim listama – vrijeme troše prozivanjem koalicija i koalicijskih logika iz lažno moralističke pozicije.
Nakon nedavnog sporazuma SDP-a i HSS-a, najčešća frazetina, koja se do iznemoglosti ponavljala po medijima i političkim “govornicama”, je optužba za “političku trgovinu”. Pri tome se nitko nije potrudio objasniti što je u toj potpuno promašenoj metafori zapravo roba koja se prodaje, tko su kupci i prodavači te koje se platežno sredstvo koristi za razmjenu. Farizejske optužbe koje “trgovini” onkraj tobožnjih “svjetonazorskih” razlika suprotstavljaju navodno herojstvo samostalnog izlaska na izbore zanimljivo najviše dolaze od onih koji kategorički odbijaju svaku “ideologiju”, samo kako bi tehnokratski mogli žmiriti na ksenofobne ispade i krajnji idiotizam svojih postizbornih partnera. Odnosi se to prvenstveno na Most i njegove otpatke, maskote prošlog saziva Sabora i groteskne vlade koju je on izglasao.
Dakako, antikoalicijska histerija nije bez svojih temelja: prošli je saziv Sabora između ostalog obilježila i potpuno kaotična situacija na stranačkoj sceni, pri čemu nitko do kraja nije mogao znati koja će stranka iznenada iskrsnuti iz neke druge, a koja će se neočekivano prikloniti svojim dojučerašnjim neprijateljima. Tako je SDP na prošle izbore izašao sa 5 koalicijskih partnera, HDZ sa 7, a rekorder, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, oko sebe je okupio nevjerojatnih 13 koalicijskih partnera prije izbora, da bi poslije izbora u svom parlamentarnom klubu skupljao dodatne mandate, izabrane na nekim drugim listama.
Logika izborne odluke
Situacija je to koja u očaj baca politologe i “političke komentatore” od kojih velika većina stranačku scenu doživljava kao a la carte menu, pa negoduje što ovdje ima premalo liberala, tamo previše desničara ili premalo ljevičara. Time se, prema njihovim interpretacijama, narušava dojam parlamentarizma na sliku razvijenog Zapada, kao da ovdašnje političke stranke ne ovise o vlastitim lokalnim političkim i klasnim dinamikama, već udžbeničkim modelima rađenima za neke druge zemlje i neka druga vremena. No koalicijska čudovišta koja se i uoči ovih izbora očito stvaraju nisu sasvim bez izborne logike. Naime, s obzirom na izborna pravila, ponekad doista nekoliko tisuća glasova više u pojedinoj sredini može značiti i dva mandata prednosti pred izravnim konkurentom.
Panika oko “uhljeba”, “fotelja” i “trgovine” svjesno ignorira te detalje izbornog sustava, koji snažno pogoduje listama koje su jake u pojedinoj izbornoj jedinici (koje su same sasvim proizvoljno sklepane), dok drastično kažnjava sve one čija je potpora relativno ravnomjerno raspoređena po zemlji. Ako bi se nekim čudom ostvarili mokri snovi moralista i politologa o zabrani koalicija, to bi samo dodatno ojačalo one koji čvrsto drže uzde pojedinog grada ili županije, barem ako njihovi “bastioni” igrom slučaja nisu podijeljeni između više jedinica. Istodobno, broj tzv. propalih glasova lako bi se ponovno popeo na četvrtinu izašlih birača, čiji bi favoriti u svakoj izbornoj jedinici mogli ostati taman ispod famoznog izbornog praga. Upravo je takva situacija naime bila presudna u omogućavanju stabilne većine SDP-ovoj vladi u periodu 2011.-2015. godine.
Malo će se tko sjetiti da je riječ o izbornom modelu čiju je hitnu promjenu obećavao Most neposredno nakon prošlih izbora, da bi u svega nekoliko mjeseci taj prijedlog umro u anonimnosti zajedno s drugim, znatno manje definiranim “reformama”. Izborni sustav dakle svakako ima veliku ulogu u čuvanju parlamentarnih pozicija onih koji su već na vlasti, barem na lokalnim razinama, no on nipošto nije presudan. Jer, koalirale one ili ne, bolno je jasno da niti jedna stranka nije sposobna ni u tragovima ponuditi neki razvojni model koji bi barem ublažio socijalnu katastrofu u zemlji. A u takvoj je situaciji čak i izbor po “svjetonazorskim” osnovama svojevrstan luksuz, pa se većina ustvari mora zadovoljiti glasanjem za one koji im sitnom korupcijom na lokalnoj razini mogu omogućiti kakvu-takvu egzistenciju.