U času nastanka ovog osvrta, prošlo je pedesetak dana od početka prosvjeda u Bosni i Hercegovini. O njihovom kraju, srećom, zasad ne može biti riječi. Stoga ovaj tekst i ne pripada žanru pripovijesti o usponu i padu revolucionarnog entuzijazma u određenim povijesnopolitičkim koordinatama. Pišemo iz sadašnjosti, iz pozicije aktivne podrške pobuni koja traje. Iako je intenzitet prvoga protestnog vala splasnuo, protesti nisu samim time izblijedjeli: u brojnim gradovima u BiH aktivno rade građanski plenumi, a ulična okupljanja i dalje su masovna. Na ovom mjestu pokušat ćemo predočiti nekoliko ključnih trenutaka vezanih uz razvoj, dinamiku i perspektivu protesta u BiH.
Podsjetimo: protestni val krenuo je 7. februara, kad su prosvjedi radničkih kolektiva nekoliko uništenih tvornica i poduzeća tuzlanske regije prerasli u frontalni napad na zgrade kantonalnih institucija. Specifičnost same Tuzle već je puno puta istaknuta u analizama ovih protesta, ali taj moment ni ovdje nije lako zaobići. Naime, Tuzla je za vrijeme SFRJ bila snažno industrijsko središte s brojnom, samosvjesnom radničkom klasom, čija je jugoslavenska orijentacija, recimo tako, u dobroj mjeri nadživjela Jugoslaviju. U vezi s tim navedimo i jedan gotovo nevjerojatan podatak: list Front slobode, glasilo Narodno-oslobodilačkog odbora za Istočnu Bosnu pokrenuto u Tuzli 1943., izlazio je (s petokrakom na pročelju) u kontinuitetu sve do 2007. (!) Nakon što su događanje iz devedesetih popratili u žestokom polemičkom tonu, urednici Fronta bili su prisiljeni kapitulirati pred drugim valom ”tranzicije”. U isto vrijeme, kako podsjeća blogerica Asja Bakić, Tuzla je također grad u kojem tzv. nacionalne stranke nisu bile na vlasti devedesetih. Naravno, to ne znači da je katastrofa ”tranzicije” štedjela tu sredinu: vladajući socijaldemokrati (SDP), onda kao i sad, jedva da se po svom ekonomskom programu razlikuju u odnosu na desničare. Međutim, sama činjenica da šovinizam i etničko nasilje u Tuzli nisu uzeli maha kao u drugim sredinama ostavila je nešto prostora za mogućnost drukčijih političkih identifikacija njezinih građana pored onih etničkih (eto instruktivnog primjera za sve koji smatraju da je uvijek jedino relevantan ekonomski aspekt stvari). Vjerojatno nije pretjerano reći da su tuzlanski radnici tog 7. februara ozbiljno shvatili ideje pravde i jednakosti, nominalnu retoriku socijaldemokrata – i djelovali u skladu s njima, tj. doveli ih do krajnjih političkih konzekvenci.
No, i mimo lokalnih specifičnosti tuzlanske priče, aktualna događanja u BiH nisu pala s neba. Aktivist Adis Sadiković podsjeća na gotovo dvadeset godina radničkih borbi, štrajkova i prosvjeda na lokalnoj razini. Ne samo da je prosvjeda bilo, nego je vlast na njih znala i brutalno odgovoriti: tako je npr. bilo s jurišem specijalaca na radnike jablaničkog Granita 2010., kada su ovi pokušali spriječiti stečajnog upravitelja da umaršira u njihovo poduzeće. Međutim, ovi slučajevi dolazili su u medijsku žižu eventualno tek ukoliko su mogli poslužiti kao materijal za (među)stranačka raskusurivanja. Pored malih bitaka desetkovane i opljačkane radničke klase, u BiH je bilo i drugih mobilizacijskih inicijativa manje ili više eksplicitno uperenih protiv logike krvi, tla, kulture i identiteta. Najočitiji slučaj jesu prošlogodišnji protesti za JMBG, tzv. “Bebolucija”. Jedan primjer solidarnosti među potlačenima koji kao da je ispao iz Nadrealista jesu pak dugogodišnji zajednički prosvjedi veterana svih vojski koje su se borile u BiH, a čiji su pripadnici ostali podjednako deprivirani u ”tranzicijskoj” putanji. Kad se danas u gradovima diljem BiH održavaju plenumi ”građana i građanki [grada XY]”, ovu sintagmu ne bismo trebali razumjeti kao odstupanje od radničke borbe, nego kao nastojanje da se obuhvate i uključe i druge borbe. Sama forma plenuma kao alternativne, direktnodemokratske političke institucije neskriveno je inspirirana studentskim prosvjedima u Hrvatskoj 2009. Usput, u Tuzli je tog proljeća održan i jednodnevni prosvjed solidarnosti sa studenti/ca/ma iz Hrvatske, te je simbolički organiziran i pripadajući plenum.
U slučaju aktualnih prosvjeda gotovo je odmah postalo jasno da ih medijski mainstream ne može ignorirati. Naime, za razliku od dosadašnjih prosvjednih inicijativa, ovaj put su planule zgrade, poletjelo je kamenje i cjepanice. Veliki dio medijske logistike, s obje strane i Save i Drine, upregnut je s ciljem diskreditacije prosvjeda. Ovdje nećemo navoditi pojedinačne ilustracije antiprosvjednih spinova i raščlanjivati pretpostavke na kojima počivaju. Na tu temu postoji više solidnih kritičkih osvrta; ovom prilikom uputimo na analize Aldina Arnautovića i Vuka Bačanovića. Recimo tek da, po našem zapažanju, postoje tri glavne linije kojima se protesti pokušavaju diskreditirati. Prva insistira na paralelama između protestnih ”nereda” i početka rata 1992., često i bez pokušaja elaboracije, igrajući na sigurnu kartu ratne traume. Druga linija temelji se na sljedećem rezoniranju: budući da se protesti događaju na teritorijama s apsolutnom većinom (etnički) jednoga naroda, oni u najboljem slučaju mogu biti interna stvar ”jednih”, ako već nisu i zamaskirana prijetnja ”drugima”. Treću liniju čine reakcije koje priznaju načelnu legitimnost pobune, ali joj, zbog etničke mržnje navodno upisane u samu DNK stanovnika BiH (osobito onih slabijeg obrazovanja i/ili imovinskog stanja), prognoziraju neminovnu propast. Svim trima linijama zajednička je moralistička osuda fizičkog nasilja prosvjednika, koja se kreće u rasponu od naglašavanja navodne ”opravdane strepnje” do dizanja moralne panike. Kako paljenje i kamenovanje institucija može biti gore od nasilja koje te institucije svakodnevno provode, pitanje je koje se tu po pravilu ne provlači.
Na drugoj strani, najpopularnije ”optimistično” tumačenje prosvjeda kaže kako su razvlašćeni i potlačeni Bošnjaci, Hrvati i Srbi spoznali da si egzistencijalnom situacijom veoma nalikuju, koliko god ih vladajuće politike dijelile. Ova predodžba, osobito raširena u usmenoj predaji, nije posve pogrešna, ali ipak počiva na problematičnim premisama. Ona podrazumijeva da, primjerice, eksploatirani radnici u pravilu ne shvaćaju da su eksploatirani, budući da im se pažnja uporno skreće drugdje (npr. na ”nacionalno pitanje”). Otud bi i ovi protesti naprosto bili rezultat spoznavanja ”pravih problema”, koje pak za neizbježnu konzekvencu ima pobunu. Ipak, skloniji smo vjerovati – parafrazirajući Jacquesa Rancièrea – kako je najveći problem potlačenih ne to što nisu svjesni svoje situacije, nego to što drukčiju ne mogu zamisliti. U tom smislu u BiH nije pretjerano govoriti o sustavnom ubojstvu političke imaginacije. Već dvije decenije u toj zemlji mogućnost razgovora o političkim alternativama koče podjednako njezine političke elite kao i navodno kritička, građanska inteligencija. I jedni i drugi suštinski govore istim jezikom: onim politike identiteta i liberalnog kapitalizma. Nije bilo ni vidljivog medijskog revivala ljevice, kakav se npr. dogodio u Hrvatskoj nakon studentskih prosvjeda 2009.; ako i o čemu, u BiH možemo govoriti o medijskom revivalu desnice posljednjih godina (što je tema za poseban tekst). Kao što smo gore skicirali, nekoliko faktora poklopilo se tog 7. februara: specifično ozračje tuzlanske sredine; kontinuitet u nizu lokalnih radničkih borbi; još uvijek svježi odjeci “Bebolucije”; itd. Prostor za promišljanje i prakticiranje drukčijih političkih koncepata naglo je otvoren.
U procesu prikupljanja materijala za pisanje ovoga teksta, razgovori s aktivistima iz više bh. gradova otkrivaju nam niz prepreka s kojima se ovih dana susreće protestni pokret. S jedne strane, vladajuća garnitura nakon prvobitnog iznenađenja, pa i konzekventnih ustupaka zahtjevima prosvjednika (npr. pristanka na ukidanje ”bijelog hljeba” – naknade parlamentarcima nakon odlaska u mirovinu) pokušava opet stati na noge. Sarajevski plenum od 19. marta morao je tako biti održan u alternativnom prostoru, budući da su kantonalne vlasti onemogućile prosvjednicima pristup dotad korištenim prostorijama (u Domu mladih). S druge strane stoje problemi koji proizlaze iz pitanja ustroja, organizacije i smjera djelovanja prosvjednog pokreta. Tu spadaju i izazovi samoga direktnodemokratskog načela: plenumi traju sve duže i duže, prijedlozi se sve teže usvajaju, u većim sredinama umnožavaju se i unutarplenumske frakcije, itd. I dosad najambiciozniju inicijativu prosvjednika, ona za osnivanjem plenuma na državnoj razini – koji bi funkcionirao kao neka vrsta alternativne Skupštine – podriva načelno pitanje: kako bi se delegirali predstavnici gradskih plenuma i što bi se dogodilo ukoliko bi se na taj način odstupilo od direktnodemokratskih načela? Nadalje, u Sarajevu problem koordinacije između rada plenuma i uličnih prosvjeda postaje sve upadljivijim. Svaka strana kao da razvija posebnu agendu, što pojedini mediji obilato eksploatiraju za raznorazne teorije zavjere. U Tuzli je pak sve evidentnije da je zamisao o ekspertnoj nestranačkoj vladi koja bi trebala preuzeti lokalnu vlast – dvosjekli mač za daljnju artikulaciju protestnog pokreta. Masovna averzija spram ”politike”, koja se poistovjećuje s političarskom klasom, otežava razgovor o političkom usmjerenju aktualnih i budućih borbi. Međutim, sve je raširenija skepsa prema ideji – s pravom, rekli bismo – da je protutežu pohlepi i nasilju političara moguće tražiti u nekakvoj idealnoj, apolitičnoj neutralnosti ”stručnjaka”. Last but not least, spomenimo i pitanje nadolazećih općih izbora u BiH u jesen 2014. Kako se protestni pokret treba pozicionirati spram i unutar te najveće parade parlamentarne demokracije? Jasno je da bi svako nastojanje u smjeru ”profesionalizacije” protestnog pokreta bilo protivno direktnodemokratskim načelima iz kojih on izrasta. To znači da politička borba (p)ostaje aktivnost isključivo za slobodno vrijeme građanki i građana – za razliku od vladajuće garniture, koja na konsolidaciji vlastitih pozicija može raditi u punom radnom vremenu. Eto još jednog udarnog plana na kojem se nejednakost očituje.
Ipak, činjenica da se ove i ovakve dileme i poteškoće javljaju u ovim trenucima, te da se o njima žustro i široko raspravlja, potvrđuje aktualnost pobune u BiH. Stvoreni su uvjeti da se pokrenu krucijalna pitanja političke artikulacije i organizacije. Strepnja je opravdana, ali nema razloga da tom poslu ne pristupimo s entuzijazmom. Političku imaginaciju valja postaviti na noge.