Zabrinjavajući demografski trendovi koje pokazuju rezultati popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini nikako se ne uspijevaju probiti u prvi plan medijske i političke pažnje. Dominacija pitanja etničke raspodjele i pripadnosti toliko je sveobuhvatna da su ostali aspekti popisa, poput visokog stupnja neobrazovanosti, u javnosti sasvim zanemareni.
Popis stanovništva jedan je od osnovnih alata moderne države u skupljanju podataka, mjerenju i praćenju vlastite demografije kao podloge za planiranje i donošenje određenih politika. Na prostorima bivše Jugoslavije, zbog nacionalnih i teritorijalnih pitanja, popisi izazivaju dnevno-političku tektoniku različitih intenziteta. Dovoljno je tek panoramski proći po karti bivše Jugoslavije da bismo uočili različite “političke kontroverze” koje su stvorili cenzusi unazad nekoliko godina. Bojkoti na Kosovu i jugu Srbije, kampanje za “pravilno izjašnjavanje” u Crnoj Gori ili pak otkazivanje cenzusa u Makedoniji 2012. (koji se još nije održao) do objave “dva” popisa koja će se vjerojatno dogoditi u Bosni i Hercegovini.
Naime, 30. lipnja Agencija za statistiku BiH konačno je objavila rezultate popisa stanovništva koji je proveden još 2013. godine. Stalno odgađanje te konačne objave možemo zahvaliti političkim akterima u entitetskoj i državnoj vlasti koji su do tada pregovarali o metodologiji sabiranja rezultata, odnosno o etničkom inžinjeringu koji bi mogao, vrlo plastično, “navući” rezultate na jednu, drugu ili treću stranu. Posljednji popis stanovništva u BiH proveden je još u vremenu kada je ova država bila dio SFRJ, a standardni tempo provođenja popisa stanovništva svako desetljeće, prekršen je 2001. i skoro preskočen u idućem ciklusu. Međutim pritisci Europske unije koja je vezivala nastavak procesa integracije BiH u EU provođenjem i objavom popisa stanovništva natjerali su vlasti u BiH na pronalazak minimuma konsenzusa koji je trajao sve do zadnje faze, odnosno konačnog utvrđivanja metodologije obrade podataka.
U utvrđivanju metodologije, odnosno pučkim rječnikom – u dogovoru kako će se brojati, famozno pitanje 40 iz popisnice dovelo je do nepomirljivih razlika u stajalištima između predstavnika Federacije BiH i Republike Srpske u upravi Agencije za statistiku BiH. Naime, pitanje 40 ticalo se “temporalnosti” odsustva popisane osobe iz BiH zbog rada ili školovanja, odnosno – o njegovoj/njenoj rezidentnosti. Stajalište vlasti RS-a i Zavoda za statistiku bilo je da se pitanje 40 mora uvažiti i da ljudi koji su potvrdno odgovorili o svojem boravištu van BiH ne bi trebali biti uključeni u konačan popis stanovništva. S druge strane, predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda u upravi Agencije inzistirali su na “poštivanju zakona i pravilnika” i određivanju rezidentnosti isključivo prema odgovorima na prvih sedam pitanja na popisnici koji isključuju pitanje o privremenom radu i školovanju. Pritisnuti rokovima (1. srpnja je bio zadnji zakonski i metodološki rok za objavu rezultata), direktor i zamjenik direktora iz reda ova dva naroda nadglasali su zamjenika direktora Agencije iz reda srpskog naroda, i usvojili konačnu metodologiju.
Pitanje 40 – mjerilo etničkog omjera?
Iza pitanja 40, međutim krije se puno važnije pitanje: etničke raspodjele i udjela pripadnika nevećinskog naroda u vlasti, entitetskim birokracijama i represivnom aparatu. Stav Zavoda za statistiku RS-a, a zapravo stav Milorada Dodika i (u nešto tišoj i poniznijoj varijanti) predstavnika Srba u vlasti na razini BiH potaknut je strahom i projekcijom da su građani koji su popisani, a po pitanju 40 ne rade i ne školuju se u BiH, većinski bošnjačke nacionalnosti i nastanjeni su Republici Srpskoj. Kako je popis mjerilo određivanja raspodjele odnosno etničkog omjera, primjerice, službenika u policijskim ispostavama, postaje nam jasno zašto se u Republici Srpskoj inzistira na uključivanju pitanja 40 u konačna pravila o utvrđivanju broja stanovnika u BiH.
Na press-konferenciji Agencije za statistiku BiH koja je održana u sarajevskom hotelu Europa, pokušalo se na sve načine izbjeći novinarske upite o pitanju 40 što je glasnogovornici i najprepoznatljivijem licu cijelog popisnog procesa, Mirsadi Adambegović, zadavalo nemale poteškoće. Strategija komunikacije prema javnosti bila je ta da se, tobože “ne odgovara na politička” pitanja pa su u tu svrhu “posloženi” demografski stručnjaci koji su se onda nerijetko simpatično gubili u svojim odgovorima i modusima diskursa pokušavajući izbjeći konačan odgovor na pitanje o pitanju 40. Čak su brojke “nerezidenata” uključenih u popis nešto smanjene da bi se zadovoljilo vlasti i Zavod u Banjaluci, ali bez puno efekta. Odmah nakon službene objave popisa, direktorica Zavoda za statistiku RS-a obavijestila je javnost da će Republika Srpska izdati “svoje rezultate popisa” čim se za to steknu zakonski uvjeti. Brže-bolje su njenu izjavu poduprli predsjednik RS-a Milorad Dodik i premijerka Željka Cvijanović, a onda ubrzo i član predsjedništva iz reda srpskog naroda Mladen Ivanić. U trenutku u kojem završavam ovaj tekst započelo je zasjedanje Narodne skupštine Republike Srpske koja će donijeti zaključke i zakon o “drugom popisu”, iako je zapravo riječ o jednom popisu, a drugom brojanju koje će se u ovom slučaju ograničiti isključivo na područje Republike Srpske.
Tim se se još jednom pokazalo da je svako zamišljanje zbilje manje okrutno (ili smiješno) od bosanskohercegovačke zbilje etničkog inženjeringa i malih bitaka za dugoročno teško ostvarive ciljeve. U metežu oko brojanica, malo tko je obratio pozornost na rezultate, odnosno bar na brojke predstavljene na pressici i kasnije kroz medije diseminirane i nešto manje interpretirane. Na službenoj stranici popisa 2013. i dalje stoji samo: “Uskoro…”, pa je teško ući u bilo kakve, pa makar i laičke analize cenzusa. Ali, ako ćemo se držati rezultata koji su našli svoj put do medija onda je jasno da je Bosna i Hercegovina uz Latviju i Bugarsku, država koja je izgubila najviše stanovnika u usporedbi sa popisom obavljenim u vrijeme socijalizma. U Bosni i Hercegovini danas živi 845.000 stanovnika manje nego 1991. tik prije početak zadnjeg rata. Iako se u BiH stalno nešto broji i prebraja već 20 godina, tek je ovaj popis, s velikim zakašnjenjem, dao legitimne brojčane razmjere rata i tranzicije kojima je BiH pogođena. Međutim, ti brojevi su bili donekle očekivani, uzimajući u obzir naš dojam o veličini dijaspore i ljudskim žrtvama rata. Kao, uostalom, i oni o etničkoj raspodjeli stanovništva koja se gotovo podudara sa religijskim omjerima. Jedina brojka, koja je upala u oči, jako je mali broj onih “upisanih” van tri dominantne etničke kategorije. Takozvanih ostalih je na kraju svega 2.73%.
Bošnjački triptih i poraz “građanske” opcije
S jedne strane to znači pobjedu bošnjačkih elita i agresivne medijske kampanja koja je vođena nakon probnog popisa, a kojom se promoviralo “zaokruživanje” identitetskog triptiha bošnjačke nacije, bosanskog jezika i islamske vjeroispovijesti. Poraz je to tzv. građanske opcije koja, ovaj popis je pokazao, niti ima političke snage, niti infrastrukture za remećenje tro-nacionalne podjele što joj je bila ambicija koja se nije pomakla dalje od javnih nastupa “istaknutih” kulturnih radnika iz centra glavnog grada čime je “građanska opcija” dobila i svoju klasnu i lifestyle dimenziju. Fikcionalnost stava da je Socijaldemokratska partija ili sada Demokratska fronta na čelu sa Željkom Komšićem politički predstavnik tzv. građanske opcije, potvrđen je i ovim popisom. Te dvije političke formacije su “građansku opciju” koristile ovisno o vlastitim dnevno-političkim potrebama, a njezina politička potentnost, pogotovo bez mobilizacijskog potencijala i infrastrukture, doista jest ovih manje od 2.73%. Tako da je i u tom smislu ovaj popis poslužio kao dobrodošlo otriježnjenje.
Onaj dio koji je u analizama i kasnijim raspravama zadobio najmanje medijskog interesa, komparacija je socijalnih, ekonomskih i obrazovnih kategorija i podataka dobivenih ovim popisima s onima u užoj regiji (Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom). Ti podaci nažalost svjedoče o dubljim posljedicama rata i tranzicije osim onog manjka stanovništva, odnosno migracija, koje smo ranije spomenuli. BiH ima najveći postotak nepismenog stanovništva, najniži postotak visoko-obrazovanih, najniži postotak informatički pismenih i najviše radno nesposobnih. I dok se etničke raspodjele i brojke dobivene popisom koriste za adekvatno etničko popunjavanje institucija države, entiteta, kantona, i općina pravo pitanje koje postavljaju podaci koji se tiču ekonomskog, obrazovnog i socijalnog statusa stanovništva, upućuju upravo na tezu koja se već duže provlači kroz znanstvene radove o “političkoj ekonomiji izgradnje mira” u BiH, a to je da temeljni proizvod rata i tranzicije u BiH uz etničko čišćenje, zapravo potpuno urušavanje institucija socijalne države. Te su funkcije dijelom preuzimale organizacije civilnog društva dok su mogle i trajale, a većim dijelom se prepuštalo inerciji, preživljavanju i neformalnim oblicima pomoći. Kompleksno, etnobirokratsko uređenje države, tu je situaciju samo dodatno pogoršalo. Kao i u slučaju popisa, koji je u prvi plan stavio etnos, tako i slika bosansko-hercegovačke realnosti koja će se isključivo mjeriti etničkim brojanicama, krije iza sebe društvo zaustavljene modernizacije, permanentne ekonomske i socijalne krize koja sada pokazuje i svoje demografske trendove.