Mit o istočnoeuropskim migrantskim radnicima koji “nahrupljuju” u Veliku Britaniju i uništavaju socijalnu državu mnogim je pristalicama britanskog izlaska iz Unije bio glavni motiv za glasanje. Među tim radnicima, Rumunji igraju ulogu jednog od glavnih strašila. No percepcija rumunjskih migranata u Britaniji i Rumunjskoj dramatično se razlikuje, baš kao i diplomatski utjecaj dviju zemalja u Uniji koju je jedna odlučila napustiti, a druga joj ostala bespogovorno poslušna.
Kada god se nešto loše dogodi s Europskom unijom – kao na primjer prošlogodišnja situacija u Grčkoj – rumunjske se vlasti jave s izjavama o tome kakve sve sjajne prilike za zemlju otvara ta konkretna kriza. Kao da baš svaki puta kada takve krize nastaju u drugim dijelovima Unije, Rumunjska osjeća olakšanje jer se ponovno potvrdilo da je ona uzorni učenik koji se nikada ne zamjera učitelju ni školskim kolegama. Slično je bilo neposredno nakon “Brexita”.
Rezultati britanskog referenduma u Rumunjskoj su doveli do niza izvanrednih sastanaka na kojima su, između ostalih, sudjelovale Narodna banka te notorno Vrhovno vijeće za nacionalnu obranu (CSAT), a raspravljalo se o ekonomskom utjecaju Brexita i posljedicama za regionalnu sigurnost. No Rumunjska nije dio eurozone, a britanske investicije čine svega 2,55% ukupnih stranih investicija, od čega više od polovice čine investicije u industriju nafte i plina. Britanija zauzima peto mjesto na listi partnerskih zemalja po pitanju trgovinske razmjene, s 2,3 milijarde eura izvoza iz Rumunjske i 1,6 milijardi eura uvoza. Službenom Bukureštu se mogućnost restrukturiranja ove razmjene izvan okvira jedinstvenog tržišta nije činila pretjerano mračnom: “Neće biti nikakvog neposrednog utjecaja na rumunjsku ekonomiju”, izjavio je premijer. Što se tiče političkog utjecaja… Brexit je bio “prilika za aktiviranje Rumunjske u redefiniranju Unije” (što će biti zanimljivo vidjeti: Rumunjska će predsjedavati Europskim vijećem u drugoj polovini 2019. godine, što bi prema pretpostavkama trebala biti prva godina nakon službenog povlačenja Velike Britanije ako, prema Lisabonskom ugovoru, Ujedinjeno Kraljevstvo aktivira članak 50 do kraja ove odnosno početka 2017. godine).
Isti optimizam politička elita ne dijeli po pitanju regionalne sigurnosti, a reakcije na britansko napuštanje Europske unije u Rumunjskoj su se uglavnom usredotočile na utjecaj Brexita na suradnju unutar NATO saveza, odražavajući općeniti pomak (vidljiv u čitavoj istočnoeuropskoj regiji) od ekonomije prema sigurnosti i od blagodati jedinstvenog tržišta i slobode kretanja ka “ruskoj prijetnji”.
“Sigurnosne” brige
Članica Europskog parlamenta Monica Macovei u nedavnom je intervjuu upozorila da “velike zemlje” Europske unije planiraju oslabiti veze s NATO savezom, što bi Rumunjsku ostavilo izloženom ruskoj vojnoj dominaciji. Macovei, bivša ministrica pravosuđa i osnivačica nove desne (neoliberalne) stranke nastale u kontekstu predsjedničkih izbora 2014. godine (a koja je znatno oslabila nakon ne baš najuspješnijeg sudjelovanja na lokalnim izborima 2016. godine) izjavila je i da bi rumunjski predsjednik trebao podržati ideju britanskog ostanka u Europskoj uniji, neovisno o referendumu. Ovime je Macovei odražavala mišljenje jednog dijela populacije (prije svega nadobudne srednje klase) u pogledu Brexita, ali ne i mišljenje predsjednika, vlade ili glavnih stranaka. S druge strane, svakako je zrcalila stav cijele političke klase u pogledu NATO saveza i Rusije: poduzeti sve što je moguće kako bi se omogućila veća vojna prisutnost NATO-a u Istočnoj Europi.
Tko je mogao i pomisliti da ćemo, suočeni s političkom krizom s ogromnim ekonomskim i ljudskim posljedicama poput Brexita, svi prvo raspravljati o vojnim brodovima u Crnom moru? Zapanjuje je koliko je malo tema rumunjskih migranata u Britaniji bila prisutna u službenim izjavama oko Brexita i koliko su te izjave bile ležerne, iako stavovi nove britanske premijerke Therese May o pravima građana Europske unije u Britaniji tijekom razgovora koji su uslijedili nakon Brexita nisu bili jednako ohrabrujući.
Trenutno u Velikoj Britaniji živi oko 150 tisuća Rumunja – u posljednje je vrijeme došlo do razumljivog skoka, od 47 tisuća koliko ih je u zemlji bilo 2014. godine (kada su za građane Rumunjske i Bugarske ukinute radne restrikcije) – no i dalje se radi o broju koji je politički “nevažan” ako se usporedi s gotovo milijunom Rumunja koji žive u Španjolskoj i više od milijuna u Italiji (gdje Rumunji čine najveću migrantsku zajednicu). Osim činjenice da rumunjski migranti u Ujedinjenom Kraljevstvu čine manje od 5% ukupnog broja rumunjskih građana koji su napustili zemlju u posljednjih dvadeset godina (manje ne samo od onih koji su otišli u Španjolsku ili Italiju, nego i u Njemačku i Francusku), vidljive su i velike razlike u profilu tih migranata. Ili ne toliko o stvarnom statističkom profilu (još ne postoji ni jedna statistička analiza dolazaka nakon 2014. godine), nego prije o općoj percepciji koja u Rumunjskoj vlada o rumunjskim migrantima u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Poseban profil migranata u Britaniji
Za razliku od Španjolske (koja već godinama prima najveći dio rumunjskih migranata zaposlenih u građevinarstvu) ili Italije (gdje velik broj rumunjskih građana radi u području pružanja skrbi), i suprotno huškačkim izvještajima britanskog tabloida Daily Maila, Ujedinjeno Kraljevstvo privlači uglavnom rumunjske studente, medicinske sestre i liječnike, IT specijaliste te druge stručnjake. Dakle, radi se o ljudima koji su kvalificiraniji od lokalnog stanovništva ili drugih migranata te pretežno mlađi – pri čemu je jezik važan faktor u pristupu boljim poslovima i sveučilišnom obrazovanju u Britaniji. Za razliku od mnogih Rumunja koji rade u Španjolskoj ili Italiji, za one u Britaniji u mnogim je situacijama manje vjerojatno da će svoje iskustvo promatrati jednostavno kao kratkoročnu ekonomsku migraciju, održavajući bliske veze sa zajednicom kod kuće i uključujući se u organizacije “Rumunja u inozemstvu” (iako takve organizacije postoje i u Ujedinjenom Kraljevstvu).
U Britaniji su veze unutar rumunjske zajednice slabije, a razina socijalne integracije viša (ponovno, jezik je ključan element, a Rumunjska ima visok postotak visokoobrazovanih ljudi mlađih od 35 godina koji imaju konverzacijske sposobnosti na engleskom jeziku), i čini se da Rumunji koji žive u Ujedinjenom Kraljevstvu imaju, ili osjećaju da imaju, manju potreba za time da njihova prava štiti zemlja porijekla. Spomenimo kako je nedavno rumunjski dućan u Norwichu bio metom namjernog paleža, a mediji u Britaniji, kao i sami vlasnici, slučaj su okarakterizirali kao zločin iz mržnje prema “istočnim Europljanima”.
Ovaj je slučaj izazvao bijesne reakcije i brojne apele rumunjskoj državi da zaštiti svoje građane, što se osobito proširilo kampanjom u desničarskim medijima, a nastavljalo se na već postojeće nezadovoljstvo antirumunjskim ispadima britanskog euroskeptičnog političara Nigela Faragea. No, istodobno, situacije s niskokvalificiranim radnicima u Njemačkoj ili romskim naseljima zapaljenima u Francuskoj doista su zahtjevali intervenciju države, koja nikako nije stizala. Rumunjska ima dugu i bolnu povijest neinterveniranja u slučajevima koji uključuju njene građane u sukobu sa sistemima partnerskih država, koja je u priličnom raskoraku s redovitim nuđenjem konzularne pomoći u iznimnim okolnostima (kao npr. nakon napada na Pariz u studenom 2015. godine).
Internalizirani stavovi
Uzimajući u obzir koliko je veliku ulogu dijaspora odigrala u izboru aktualnog predsjednika Klausa Iohannisa na izborima 2014. godine, netko bi pomislio da Rumunjska, barem sada, obraća veću pažnju na svoje građane u inozemstvu. No unatoč medijskim pričama koje su pratile te izbore, tek je manje od 20% rumunjskih migranata diljem svijeta glasalo na tim izborima, i to u izuzetnim okolnostima (glasalo ih je barem dva puta više nego na bilo kojim drugim izborima), a njihova očekivanja nisu prema svemu sudeći uključivala i veću odlučnost rumunjske države pregovorima sa strateškim saveznicima.
Ranije ove godine, za vrijeme pregovora između britanskog premijera Davida Camerona i šefova država-članica Europske unije o sporazumu kojim bi se ograničila prava migranata iz Europske unije u Ujedinjenom Kraljevstvu, stav rumunjskog predsjednika činio se manje jasnim i čvrstim od stavova njegovih istočnoeuropskih kolega (osobito poljskih). Nakon dogovora postignutog u veljači, predsjednik Iohannis izjavio je da je Rumunjska dobila više nego ostale “najglasnije” države (u smislu inicijalnog britanskog prijedloga o ograničavanju imigracije), ali se cijeli njegov diskurs (kao i sve prijašnje intervencije na ovu temu) usredotočio na potrebu da se Europska unija održi na okupu, ojača i dodatno ujedini – čak i pod cijenu kompromisa s nekim članicama kako bi ih se uvjerilo da ostanu u Uniji. Paradoksalno, razgovori o grčkom javnom dugu i kasnijem referendumu o uvjetima Trojke nisu potaknuli slično razmišljanje. Jednako zanimljivo, dok se realna vjerojatnost Brexita u Rumunjskoj ne promatra kao prijetnja stabilnosti, Grexit se nazivao prijetnjom “svima nama”, mišljenje koje je ponavljalo stav briselskih šefova – što pokazuje u kolikoj su mjeri rumunjski vođe internalizirali dominantne trendove Europske unije.
Hoće li Brexit uistinu utjecati na rumunjske migrante u Ujedinjenom Kraljevstvu? Nitko još ne zna kako i koliko. Hoće li se Rumunjska otvoreno boriti za njihova prava nakon Brexita? Najvjerojatnije neće – čekat će da Bruxelles to učini za sve građane Europske unije, kako god će smatrati shodnim.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski