Ideja napretka zasnovanog na ekonomiji znanja, usprkos plemenitoj frazi, u praksi reproducira uobičajene asimetrije između zemalja EU jezgre i periferije. Metoda implementacije ovog načela u znanosti i obrazovanju odvija se putem kooptacije ovdašnjih elita u “ekspertne skupine”. Njihov rad se svodi na slijepo prepisivanje nametnute paradigme prilagođene potrebama zemalja jezgre. Pritom se zanemaruje činjenica da su ti ciljevi na periferiji neostvarivi zbog radikalnog manjka resursa.
Lisabonska agenda, predstavljena 2000. godine, imala je za cilj transformaciju visokog obrazovanja u temeljni faktor globalne kompetitivnosti Europe. Kako bi se to postiglo, u prvi plan se postavlja važnost razvoja i istraživanja, tzv. R&D, u povećanju ekonomske konkurentnosti, naglašava se uloga obrazovanja u funkcioniranju tržišta rada i pomiče prioritet s nacionalnih razina odlučivanja na europsku. Politička fraza koja prati Lisabonsku agendu je, dakako, “ekonomija znanja” što podrazumijeva ekonomiju u kojoj je znanje središnji izvor vrijednosti koja stvara bogatstvo, inače pridavanu kapitalu, radu i prirodnim resursima.
Radi se o konceptu čiji korijeni imaju pristojan pedigre u društvenim znanostima. Razvio ga je austrijsko-američki autor Peter Drucker 1960-ih godina prošlog stoljeća promišljajući ideju informacijskog radnika u novonastaloj uslužnoj ekonomiji te naglašavajući ulogu znanja i formalnih kvalifikacija kao ključnih resursa. Ideju je nadograđivao Daniel Bell (1973.) razvijajući koncept postindustrijskog društva u kojem su znanje i dostupnost ljudskih resursa ključ ekonomskog napretka. Udruživanjem ovih ideja s novom teorijom rasta Paula Romera (1986.) i teorijom ljudskog kapitala iz osamdesetih, oblikovana je nova paradigma koja je snažno utjecala na društvenu teoriju kroz radove Anthonyja Giddensa, Manuela Castellsa i drugih vodećih mislioca “globalizacije”. Do kraja devedesetih godina, kad je Europska komisija počela aktivnije formulirati socioekonomske politike, ideja da znanje čini temelj globalne konkurentnosti već se smatrala zdravorazumskom.
Na temeljnoj razini, Lisabonsku agendu možemo smatrati “nadograđenim” diskursom modernizacije koji tvrdi da sveučilištima ne preostaje drugo nego se prilagoditi ekonomskim i tehnološkim promjenama. Na tom temelju, Lisabonska agenda je za naše vrijeme oblikovana prema doktrini neoliberalnih reformi javnog sektora. Kako su pisali autori Olsen i Maassen, u ovoj suvremenoj inačici modernizacijskog diskursa, panaceja tržišta služi kao “rješenje koje traži probleme […] te ih obično uspješno i pronađe u svim sektorima društva”. Promatrano politički, ovaj diskurs kreira atmosferu krize u kojoj se nešto mora hitno poduzeti kako bi Europa “ostala u igri” globalne konkurentnosti.
Epistemičke zajednice kao prijenosnici ideja
Ukoliko uzmemo ekonomiju znanja kao trenutno dominantan diskurs u području visokog obrazovanja i znanosti, otvaraju nam se dva pitanja. Prvo, kako se taj diskurs pretače u reformske agende koje potom implementiraju nacionalne birokracije, uprave sveučilišta i akademsko osoblje? I drugo, što se događa kada te reformske agende dospiju u kontekst za koji nisu inicijalno zamišljene?
Mehanizam osmišljen za provedbu Lisabonske strategije zove se Otvorena metoda koordinacije (OMK), upravljačka struktura uspostavljena na lisabonskom samitu 2000. godine i dizajnirana s ciljem izgradnje zajedničkih europskih ciljeva i njihovog prevođenja u nacionalne politike. U sklopu OMK-a, stručnjaci zemalja članica na nacionalnoj razini evaluiraju provedbu zajednički dogovorenih ciljeva. Za te je potrebe primjerice 2007. godine Europska komisija inicirala čak 1237 ekspertnih skupina sastavljenih od stručnjaka iz zemalja članica.
OMK tako stvara prilike za razmjenu iskustva između stručnjaka i tehnokrata pojedinih zemalja članica i onih zaposlenih u institucijama Europske unije. Stručnjaci, međusobno u redovnom kontaktu, putem OMK-a zajednički razvijaju javne politike i tako postaju epistemičke zajednice: zajednice koje dijele stavove, uvjerenja i pristup problemima. Posredstvom zajedničkog iskustva kreiranja prijedloga javnih politika oni usvajaju zajedničke vrijednosti, koje zatim usađuju u javne politike. Tu je bitno istaknuti da epistemička zajednica nije isto što i bilo koja grupa ljudi koja dijeli vrijednosti: epistemičke zajednice oblikuju ono što se smatra “znanjem” u domeni svoje stručnosti. One nose pečat profesionalnog znanja i ekspertize, što im daje specifičnu legitimnost u političkom procesu: njihovi savjeti tobože proizlaze iz stručnosti, a ne kakve druge motivacije. To njihovim prijedlozima pridaje status istine, prihvaćamo ih kao “objektivne”, “modernizirajuće” i “učinkovite”, dok politički konflikt o ciljevima i dizajnu socioekonomskih politika tako izmiče iz vida. U drugom koraku, ovako formirano ekspertno znanje prenosi se u nove političke kontekste, poput onog postsocijalističke Europe, kao neosporno znanje i nužan recept za uspjeh.
Europski procesi donošenja javnih politika stoga na očit način ojačavaju status ekspertnog znanja, uz nekoliko ozbiljnih negativnih posljedica. Prvo, kompleksnost procesa koordinacije pogoršava već ozbiljan problem demokratske kontrole nad EU institucijama. Drugo, pojačava se demokratski deficit marginaliziranjem uloge Europskog parlamenta pri donošenju javnih politika u EU modelu upravljanja koji je već elitistički i netransparentan. I konačno, oslanjanje na ekspertne mreže isključuje važne političke rasprave u nacionalnim arenama te sistemski depolitizira pitanja od krucijalne važnosti za egzistenciju europskih građana.
Himera Zapadnog Balkana
Analizirajući asimetrične odnose između starih i novih zemalja članica, politologinja Tanja Börzel (2003.) razlikuje dvije strategije u procesima donošenja javnih politika u EU. Prva, tzv. uploading, odnosi se na procese u kojima zemlje članice uspješno, na europskoj razini, oblikuju politike u cilju zadovoljenja domaćih prioriteta. Merli Tamtik i Carla Sá (2011.) pokazuju kako je u slučaju Europske međunarodne strategije za znanost i tehnologiju (European Internationalization Strategy in Science and Technology), Njemačka imala vodeću ulogu. Rezultati njihovog istraživanja pokazuju kako su predstavnici zapadnih zemalja – Njemačke, Francuske, Italije, Austrije i Norveške – opetovano oblikovali agendu i usmjeravali djelovanja radnih skupina. Drugim riječima, uspjeh strategije uploadanja ovisi o statusu pojedine zemlje članice u relevantnim strukturama.
Zemlje koje sudjeluju kao kandidati, u fazi pripreme za punopravno članstvo, praktički nemaju nikakve šanse za suoblikovanje europskih javnih politika. Jedina strategija koja im je dostupna je ona downloadinga. Štoviše, s obzirom na neosporni status kojeg cilj integracije u EU ima među političkim procesima na Balkanu, europske preporuke ovdje se doživljavaju kao znatno više obvezujuće nego što realno jesu. Epistemičke zajednice transponiraju diskurs “ekonomije znanja” u svoje zemlje, internalizirajući pritom drugu himeru – onu “Zapadnog Balkana”. Označitelj čije se označeno stalno mijenja, zapravo je ništa drugo nego okolnost procesa pristupanja Europskoj Uniji. Budući da se EU nakon 2007. našla u zeznutoj situaciji da su Bugarska i Rumunjska članice, a da između njih i ostatka članica EU postoji određeni broj zemalja – njima je pragmatički pridružen naziv Zapadni Balkan, koji na simboličkoj razini poziva na zaigrane interpretacije, ali koji politički funkcionira samo u okviru rasprave o proširenju EU, s ograničenim povijesnim trajanjem.
Pasivnim prijenosom europskog diskursa globalne konkurentnosti, vlade ove regije obvezuju se izgraditi “ekonomije znanje” koje služe kao najnovija inačica vječnog sna o prosperitetu. Papagajski ponavljaju političke ciljeve Lisabonske agende, bez suvislog napora da se ona lokalizira i prilagodi kontekstu. Političke elite tako proklamiraju ekonomije znanja u najsiromašnijoj regiji Europe, gdje BDP po glavi stanovnika iznosi svega 30-40% prosjeka EU27 zemalja i gdje registrirana nezaposlenost mjestimično dosiže astronomske razine od 40-tak posto. Pričaju o postindustrijskom društvu u regiji gdje ekonomija uslužnih djelatnosti primarno podrazumijeva konobare, kuhare i njegovateljice, a ne radnike u IT sektoru i visokotehnološke industrije. Nariču o važnosti znanja i obrazovanja u regiji gdje niti jedna zemlja ni približno ne doseže prosječnu razinu EU ulaganja u R&D. Trenutne razine ulaganja u znanost i obrazovanje u ovoj regiji ne mogu ostvariti značajniji utjecaj na ekonomski razvoj ovih zemalja, pa ako ne prije – tu puca balončić sapunice nazvan “ekonomija znanja”.
“Daunloudanje” licenciranih elita
Drugim riječima, paradigma ekonomije znanja koju su “uploadale” zemlje jezgre EU prenosi se epistemičkim zajednicama i “downloada” u ekonomije europske periferije. Pojednostavljeno, znanstveno-istraživačku politiku Njemačke, prepakiranu u Briselu, nebrojeno su puta prepisale gotovo sve vlade na Balkanu. Neoliberalni diskurs ekonomije znanja i njegovo utjelovljenje u Lisabonskoj agendi izvrsna su ilustracija elitističkog, tehnokratskog i nedemokratskog karaktera Europske unije i procesa europskih integracija. Kroz proces pristupanja EU, akademske i administrativne elite iz zemalja regije integrirane su u koordinacijske mehanizme poput OMK-a, čime postaju izložene epistemičkim zajednicama koje oblikuju službeni EU diskurs o ekonomiji i društvenom razvoju. Usvojivši diskurs o ulozi znanja u unaprjeđenju europske konkurentnosti, domaće elite služe kao transmisijski kanali tih ideja u svoja društva.
U nastojanju da ih se prihvati kao “licencirane” na briselskim hodnicima, političke elite zemalja pristupnica čine barem tri velike greške. Prvo, ne zanimaju ih očekivanja njihove vlastite demokratske baze, niti žele prilagođavati službene EU politike vlastitim kontekstima kako bi one bile funkcionalne i vjerodostojne. Umjesto toga, zadovoljne su samopercepcijom sebe kao prosvijetljene elite, koje donose napredak “zaostalim” narodima, istovremeno ignorirajući suštinski nedemokratski karakter procesa. Stoga nije neobično da implementacija tih politika u obrazovne sustave završava raznolikim fijaskom – u rasponu od birokratske nekompetencije, preko kozmetičkih promjena i tzv. Potemkin-reformi, pa sve do namjernih sabotaža akademske zajednice ili drugih dionika koji se ne osjećaju reprezentirani u procesu.
Drugo, zanesene pridruživanjem “najelitnijem svjetskom klubu”, kako se Europsku uniju ponekad naziva, lokalne elite recitiraju službeni stav Europske komisije, bez da kritički promotre te ideje i uvaže činjenicu da unutar EU, u području razvojnih politika, postoji značajan pluralizam mišljenja, pa tako i načina kako provesti Bolonju ili interpretirati Lisabonske ciljeve. Treće, domaće elite slijepe su na ideju da u okviru institucionalnih i kulturnih praksi njihovih vlastitih društava mogu postojati obrasci vrijedni transponiranja u javne politike na razini Europe. Dapače, neumorno kritiziraju vlastito društvo kao devijantno ili inferiorno, čime ravnaju teren za još više liberalizacije, uz još manje demokracije.