Kosovo se još jedno ljeto nosi s nestašicama električne energije. Naime, kad god značajnije opadne potrošnja električne energije dijelovi zemlje ostanu bez struje i to po nekoliko sati svaki dan. Kao razlog navodi se neodržavanje mreže radi čega opskrbni sustav nema adekvatne kapacitete za podnijeti velike razlike u potrošnji. Kako prenosi Nezavisna balkanska novinska agencija (Independent Balkan News Agency, IBNA), do opadanja potrošnje dolazi uslijed visokih ljetnih temperatura. Pitanje odgovornosti za nestašice Distribucijska kompanija KEDS prebacuje na firmu dobavljača – Kosovsku elektro-energetsku korporaciju (KEK).
Kosovska vlada, po naputcima Svjetske banke, deklarativno smatra obnovu energetskog sustava nužnim preduvjetom za opći ekonomski razvoj zemlje. No, kaos kosovskog energetskog sustava je sveopći. Od 40 godina starih mreža i elektrana na ugljen, kojim je Kosovo bogato, preko nepostojanja plinovoda koji bi diverzificirali izvore energije, pa do korumpiranog sustava i kaotičnih i nejednakih cijena unutar primjerice industrijskog sektora, te u konačnici, do velike količine krađe struje. Prije otprilike 5 godina pisalo se o čak 60 posto građana na sjeveru Kosova koji “kradu struju”, odnosno priključeni su na mrežu bez da je istovremeno i plaćaju. Kako povrat duga od 200.000 eura kojeg su stvorila 4 sela, nije bio realističan, KEK je bio krenuo s iskapčanjem struje kako bi pokušali doskočiti ovom problemu.
Neučinkoviti privatizacijski modeli
Kosovske energetske probleme možda bi bilo lakše riješiti da elektroprivreda nije rascjepkana i privatizirana, što je dobro poznati preferirani model privatizacija infrastrukturnih kompanija na Balkanu. Kako je Bilten već pisao, odluka o privatizaciji Kosovske elektro-energetske korporacije (KEK) donesena je 2008., a proces je dovršen 2012. godine pobjedom turskog konzorcija Calik-Limak čiji je suvlasnik zet turskog predsjednika Tayyipa Erdoğana. Kako uz privatizaciju nije ujedno odrađena i liberalizacija, ova sada privatna firma, postala je jedini opskrbljivač strujom na Kosovu. Osim što je firma dakako prodana u bescjenje – za 26 milijuna eura, pri čemu samo imovina KEKA vrijedi više, građani su, baš kao i u Bugarskoj odmah osjetili promjene jer su računi za struju počeli iznositi polovicu prosječne kosovske plaće. To je 2013. godine dovelo do niza masovnih prosvjeda koji su privremeno uspjeli spriječiti porast cijena energije (kasnije je, nakon eksplozije u elektrani, narasla za 5 posto), no ne zahvaljujući tržišnoj logici, već ograničenjem cijena koje je nametnula država.
Posljednjih godina zapravo se jako malo napravilo po pitanju opskrbe energijom u ovoj zemlji. Napravljeni su planovi o obnovljivim i održivim energetskim izvorima i data obećanja u suradnji s međunarodnim institucijama poput Svjetske banke. Planira se gradnja novih elektrana na lignit, no, opskrbna mreža i dalje je starija od 40 godina što znači da je potpuno dotrajala, a građani i još uvijek ne vide nikakve konkretne promjene. Dok na dnevnoj razini ostaju bez struje, iznosi na njihovim računima za struju progresivno se povećavaju. Potrebno je ponovno propitati i učinkovitost modela prema kojem je država odgovorna samo za održavanje skupe infrastrukture, dok od zarade koja se ostvaruje prodajom struje koristi imaju samo privatni vlasnici energetskih kompanija.