Što se tiče zdravlja građana, čini se da među glavnim političkim opcijama u Hrvatskoj nema pretjeranih razlika. Za dugogodišnji problem bolničkih dugova i njihove sanacije uglavnom se u predizbornoj kampanji nude rješenja iz standardnog repertoara: poticanje zdravstvenog turizma i otvaranje bolnica tržišnim pritiscima. Ono što im je zajedničko jest podređivanje zdravlja građana fiskalnoj strogoći i profitnim interesima.
Dugovi i sanacije hrvatskih bolnica gorući su problem koji se pokušava riješiti posljednjih dvadesetak godina, ali sva osmišljena i primijenjena rješenja nisu donijela rezultate. Prije nego što se pozabavimo problemom sanacije i nagomilanih dugova bolnica u trenutnim okolnostima, pogotovo predizbornim, potrebno se podsjetiti kakva je uloga bolnica te o kakvom se povijesnom kontekstu radi.
Do 1980-ih javne bolnice u Europi bile su fokusirane na pružanje akutne medicinske zaštite, a naglasak je bio na jednakoj dostupnosti zdravstvene zaštite za sve građane. U kasnim 1980-ima i ranim 1990-ima dolazi, pod utjecajem neoliberalnih politika i ekonomske krize kao svojevrsnog opravdanja, do reformi zdravstvenih sustava kojima su se promovirale učinkovitost, kompetitivnost, fleksibilnije pružanje zdravstvenih usluga te upravljačke strategije preuzete iz privatnog sektora. Ovi reformski zahtjevi nisu zaobišli ni hrvatski zdravstveni sustav koji im se također počeo prilagođavati. S vremenom su ovi zahtjevi, uslijed učestalog ponavljanja od strane medija i različitih vlada, postali nešto normalno i uglavnom prihvatljivo široj javnosti.
Bolnički sustavi su nesumnjivo izvor potrošnje, ali zaboravlja se da je ulaganje u bolnice jedan od prioriteta ulaganja u zdravstvenoj djelatnosti jer su to zdravstvene ustanove u kojima se provodi djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika te osigurava njihov boravak i prehrana.
Kratka povijest neuspjelih pokušaja rješenja
Nepodmirene obveze hrvatskih bolnica spominju se već 1996., a kako bi se to riješilo od 1. lipnja 1997. godine za sve ustanove bolničke zdravstvene zaštite uvedeni su limiti, to jest maksimalni mjesečni mogući iznosi likvidiranih računa za izvršene zdravstvene usluge. Potom je 1998. donesena Odluka o utvrđivanju maksimalnog ukupnog iznosa računa za izvršene usluge zdravstvene zaštite, ali svejedno ove odluke nisu riješile problem nelikvidnosti i nedostatnih sredstava. Problem je riješen tako da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO) preuzeo dug zdravstvenih ustanova prema dobavljačima lijekova za dugovanja starija od 30 dana a koja su potom plaćena sukladno raspoloživim financijskim sredstvima tijekom 1999. godine.
Početkom 1999. godine ponovo je donesena je Odluka o utvrđenom maksimalnom iznosu sredstava za financiranje ustanova bolničke zdravstvene zaštite, a tijekom 2000. i 2001. godine HZZO je izvršio konsolidaciju sustava. U 2003., 2004. i 2005. godini bolnice ponovo gomilaju dugove, a kao jedan od razlog za nastale dugove navodi se kako su uprave bolnica dio novca namijenjenog liječenju i lijekovima trošile za kupnju nove opreme i uređenje odjela jer se to godinama zanemarivalo. U 2006. bolnicama su dobavljači lijekova prijetili ovrhom zbog nagomilanih dugova. 2007. godine, Andrija Hebrang, tadašnji predsjednik Povjerenstva za kontrolu bolničkih troškova, tumačio je kako su se dugovi povećali samo ponekad zbog ulaganja u opremu ili lijekove, no uglavnom zahvaljujući nesposobnom menadžmentu.
Problem s dugovima i sanacijom bolnica nastavio se kontinuirano do 2012. kada je, u pokušaju rješavanja dugova, donesen Zakon o sanaciji javnih ustanova, ali bolnice su do kraja 2015. povećale svoja dugovanja. Zbog provedbe sanacije županijama su oduzeta osnivačka prava i upravljanje županijskim bolnicama te su prebačena na državu kako bi se sanirao bolnički sustava. Zamišljeni postupak sanacije obuhvaćao je analizu i utvrđivanje uzroka gubitka, pregovore s vjerovnicima, podmirivanje obveza, otpis potraživanja i svođenje rokova plaćanja u zakonom utvrđene okvire te provedbu reorganizacije i racionalizacije poslovanja, s ciljem stabilizacije poslovanja i sprečavanja stvaranja novih gubitaka. Pošto sanacije bolnica u 2013., 2014. i 2015. nisu dale željene rezultate, aktualni ministar zdravlja Dario Nakić predložio je prekid sanacije i povratak zdravstvenih ustanova u sanaciji njihovim osnivačima, ali bez tereta dugova s obzirom na to da se bolnice financiraju iz proračuna HZZO-a. Zakon o dopuni Zakona o sanaciji javnih ustanova donesen je 21.3.2016., a njime se omogućila provedba postupka obustave sanacije javnih ustanova u zdravstvu ako su one bile neuspješne.
Ovim postupkom završena je jedna faza u pokušaju rješavanja dugova bolnica, ali to nipošto ne znači da se bolnice neće ponovo naći u bezizglednoj situaciji opterećene dugovima. Primjerice i dalje ostaje problem što se bolnicama ne plaćaju obavljene usluge iznad određenog limita, dapače proziva ih se zbog neracionalne potrošnje, a istovremeno se pojavio problem odljeva pacijenata u privatne bolnice zbog čega bolnice u nekoj županiji ne mogu fakturirati dovoljno i doći do iznosa koje im je odobrio HZZO. Također bi trebalo uvažiti specifičnosti teritorijalne pozicije svake bolnice, jer ne može biti isti limit po bolesniku ili krevetu u Zagrebu gdje je sve blizu i relativno dostupno, i u nekoj županiji gdje su udaljenosti puno veće, a time i zdravstvena zaštita koju pružaju bolnice nedostupnija. Bolnički lijekovi financiraju se iz bolničkih limita zdravstvene ustanove, a kada se prijeđe dozvoljeni limit, bolnice, da bi poslovale pozitivno, moraju smanjiti pružanje usluga, to jest početi ugrožavati život oboljelih.
Stranački programi
S obzirom na to da se bliže izvanredni izbori razne političke stranke ponovo licitiraju problematikom bolnica, iako ni jedna ne nudi sustavno i plansko rješenje ovog višegodišnjeg problema. Primjerice Hrvatska demokratska zajednica potencijalno rješenje vidi u razvijanju zdravstvenog turizma i pružanju usluga turistima u specijalnim bolnicama, lječilištima i privatnim zdravstvenim ustanovama. Narodna koalicija želi uvesti međunarodne akreditacije koje će omogućiti hrvatskim bolnicama izlazak na europsko zdravstveno tržište, a javne bolnice trebale bi dodatne prihode ostvariti kroz klinička ispitivanja i usluge zdravstvenog turizma.
U tim ponuđenim rješenjima i dalje se sustavno zanemaruje stvarna uloga bolnice – liječenje oboljelih, a ne stvaranje profita – te da na pružanje zdravstvene zaštite i funkcioniranje same bolnice utječu razni čimbenici koje je većinom nemoguće predvidjeti. Na rad bolnica utječu promjene u mortalitetu, starenje stanovništva, razvoj skupe medicinske tehnologije, napredak dijagnostike, ali i redovito razni politički pritisci koji nisu zanemarivi.
Kako bi se pronašlo sustavno rješenje, pitanje dugova i sanacije bolnica treba početi promišljati na drugačiji način. Na prvo mjesto potrebno je staviti stvarnu ulogu i namjenu bolnica, posebice javnih, te potrebe populacije, a ne natjecanje i uspjeh na tržištu. Hrvatski kreatori politika rješenje vide u razvoju medicinskog turizma (Ministarstvo zdravlja je već osnovalo Zavod za zdravstvene usluge u turizmu) i pretvaranju bolnica u wellnessa za one koji si to mogu priuštiti, ili razvoju primjerice hotelskog biznisa, što ne vodi sustavnom rješenju u kojem će kvalitetna zdravstvena zaštita biti dostupna svim građanima bez obzira na njihova primanja i društveni status.