Premda su trendovi u slovenskom zdravstvenom sustavu negativni posljednjih godina, ono se, komparativno gledajući, nalazi u sasvim pristojnom stanju. No, već mu neko vrijeme prijete poslovični reformski zahtjevi u smjeru komercijalizacije i privatizacije. Nedavna tragedija u Izolskoj bolnici lansirala je rasprave o zdravstvu u središte medijske pozornosti.
Prije nekoliko tjedana u bolnici u Izoli dogodila se tragedija kakvu slovensko zdravstvo ne pamti. Sedamdestegodišnji pacijent s dijagnozom karcinoma prostate odlučio se za pucački pohod koji je rezultirao s troje mrtvih i jednom teško ranjenom žrtvom. Pacijent je najprije krenuo prema svom liječniku, urologu meksičkog porijekla. Nakon minute razgovora izvukao je pištolj Zastava kalibra 7,65 i pucao mu u glavu. U tom trenutku se po službenoj dužnosti u bolnici nalazio i policajac koji je došao po dokumentaciju u vezi neke prometne nesreće. Nakon pucnjave krenuo je za napadačem, ali on ga je iz neposredne blizine pogodio u srce i na licu mjesta ubio.
Zatim je napadač uzeo i policajčev pištolj i prema izjavama svjedoka, sa štakom u jednoj ruci i pištoljem u drugoj napustio bolnicu. Na parkiralištu je uslijedio novi obračun u kojem je teže ranio još jednog policajca, a zatim i sam podlegao ranama koje mu je zadao drugi policajac. Istraga je pokazala da je počinitelj sve pomno isplanirao. Svog liječnika pokušao je pronaći već i dan ranije, a poznanicima je naložio kako želi biti pokopan. U pretresu napadačeve kuće nađeno je više komada neregistriranog oružja, uključujući i automatsku pušku. Ova tragedija otvorila je više gorućih pitanja koja trenutno brinu slovenske medije i širu javnost.
Bizarni spinovi i optužbe
Prvo pitanje koje se automatski nametnulo je ono sigurnosti policijskih službenika. Iako se nesretno stradali policajac u bolnici našao slučajno, on je ipak već četvrta policijska žrtva u posljednje dvije godine. Nakon ovogodišnjeg višemjesečnog štrajka policajaca, tako se i u praksi dokazalo da je policija kadrovski i, prije svega, financijski podkapacitirana. Premalo je praktičnih treninga i osposobljavanja, oprema je zastarjela i dotrajala, plaće su niske: uostalom, kao i drugdje u javnom sektoru, sve se svodi na zajednički nazivnik: famozne mjere štednje.
Prije nego se posvetimo sistemskim uzrocima i općenitom stanju u slovenskom zdravstvu, spomenimo i bizarni spin koji je potekao iz Slovenske demokratske stranke (SDS) povodom ovog događaja. Nakon što je nadležni sudac odbio molbu policije za nalogom za kućni pretres (to su ipak uspjeli učiniti na poziv vlasnika), iz SDS-a su stigle optužbe da je počinitelj nekadašnji suradnik UDBA-e i da ga sudac štiti odbijajući izdavanje naloga za pretres.
Iz nešto racionalnijeg rakursa u stručnoj i široj javnosti postavilo se pitanje i lista čekanja u slovenskom zdravstvu. Upravo su te liste, vjerojatno, jedan od glavnih motiva za pucački pohod napadača. Stoga su Liječnička komora i Sindikat liječnika (Fides) na tiskovnoj konferenciji za stanje, kako objektivno tako i subjektivno, okrivili ministricu zdravstva Milojku Kolar Celarc. Obje organizacije tvrde da su se liste čekanja u njenom mandatu dodatno produžile. Ministrica nije ostala dužna pa im je uzvratila optužbom da zlorabe ljudsku tragediju za svoju sindikalnu borbu, na što su je komora i sindikat pozvali da odstupi s dužnosti. Novi zaplet ove melodrame dogodio se ministričinim pozivom direktorima zdravstvenih ustanova u Sloveniji na savjetovanje o sigurnosti na radu liječnika i zdravstvenog osoblja. Ipak, savjetovanje se na kraju nije ni održalo jer je u međuvremenu ministrica odlučila otići na godišnji odmor.
Pregled situacije u zdravstvu
Inače, vlada Mire Cerara namjenila je 8 milijuna eura za smanjenje liste čekanja u ovoj godini. Ipak ni s tim sredstvima one neće biti konačno zatvorene. Službeno dozvoljeno vrijeme čekanja od 90 dana za pregled ili operativni zahvat ponegdje je gotovo bizarno prekoračeno. Za ilustraciju: prosječno vrijeme čekanja za reumatološki pregled iznosi 445 dana. Pri tome su i razlike među zdravstvenim institucijama u Sloveniji enormne. Za operaciju kralježnice u Sveučilišnom kliničkom centru u Ljubljani je potrebno čekati 910 dana, a u općoj bolnici u Celju za isti zahvat se čeka tek 13 dana.
Unatoč tome što je zdravstvena reforma, odnosno njen izostanak, neizbježni dio retoričkog repertoara posljednjih nekoliko vlada, komparativno gledajući, sustav zdravstva u Sloveniji ostaje kvalitetan. Iz perspektive dostupnosti javnog zdravstva Slovenija spada među 17 evropskih država koje svim svojim stanovnicima i migrantima, omogućuju dostupno zdravstveno osiguranje. Među državama članicama EU, prema podacima OECD-a, Slovenija ima najmanji udio osoba koje si zdravstveno osiguranje ne mogu priuštiti zbog financijskih ili drugih razloga. Također je smrtnost novorođenčadi, inače pouzdan pokazatelj opće dostupnosti kvalitete zdravstvene skrbi, izuzetno niska. Iznosi 1,6 smrti na 1.000 novorođene djece, što državu svrstava u sam svjetski vrh. Naprimjer u SAD-u taj broj u prosjeku iznosi 6 na 1.000 novorođenih.
2014. godine za zdravstvo je bilo namijenjeno 3,2 milijarde eura, odosno 8,6% bruto domaćeg proizvoda. U vrijeme krize (2009-2014) javni izdaci za zdravstvo su se snizili za 1,4%. U tom trenutku jako se promijenio i odnos između javnih i osobnih izdataka za zdravstvo. Prvi su 2009. iznosili 73,8%, a u 2014. su pali na 71,9%. Međunarodna usporedba pokazuje da je udio osobnih izdataka za zdravstvo, dakle dobrovoljna osiguranja i neposredna naplata usluge, od 28,1 %, iznad prosjeka u EU.
Istini za volju, stanje slovenskog zdravstva nije tako katastrofalno kako ga neki pokušavaju prikazati. Hoće li, međutim, uspjeti “preživjeti” i reformu, teško je predvidjeti. Ministarstvo zdravlja reformu potiho najavljuje još od 2014., ipak, za sada, nije se došlo dalje od smjernica i rezolucija. Na polovini mandata oformljena je nekakva ad hoc skupina od svukuda dovučenih mudraca koji bi trebali u kratkom roku javnosti ponuditi svoj prijedlog zdravstvene reforme, računajući pritom na podršku vladajućih. U toj neobičnoj skupini su i bivši guverner Slovenske narodne banke Marko Kranjc, nekadašnji predsjednik liječničke komore, liječnik i član SDS-a France Cukjati, kao i ekonomist i bivši ministar gospodarstva Maks Tajnikar. U toj družini je i bivši Ministar zdravstva Dorijan Marušič i više predstavnika osiguravajućih kuća i liječnika. Ako već iz pedigrea nabrojanih nije jasno kakvu vrstu reforme oni zagovaraju, njeno usmjerenje svakako potvrđuju dosadašnje direktive i rezolucije.
Neobične reformske skupine i uobičajeni zahtjevi
Zdravstveno osiguranje ubuduće bi se trebalo podijeliti na dvije košarice, pri čemu bi, umjesto dosadašnjeg, obaveznog i dopunskog osiguranja, uveli novo obavezno osiguranje. Među prijedlozima se nalazi i “depolitizacija zdravstva”, koja ne smije izostati niti u jednoj grupi neoliberalnih mjera. Zatim preoblikovanje javnih zavoda u neprofitna gospodarska društva, pa izjednačavanje javnih i privatnih pružatelja usluga, kao i preoblikovanje Zavoda za zdravstveno osiguranje. Ovaj smjeli koncept reformi kojima je zajednički nazivnik trojstvo neoliberalne ortodoksije: liberalizacija, deregulacija i privatizacija, sigurno neće naići na široku potporu u javnosti. Ipak i kao takav obavlja svoju funkciju u dugom neoliberalnom maršu kroz institucije koji uspjehe žanje na dugi rok.
Ovakvi prijedlozi su neka vrsta ideološke izvidnice koja pokušava pronaći put da se te ideje postepeno, ali ustrajno počnu primjenjivati. U javnom i medijskom diskursu svih pora društvenog života tako jača konkurentnost, smanjenje troškova, viša kvaliteta i ostale nevezane i međusobno kontradikorne floskule koje tako polako dobivaju svoj realan oblik. U pravoj političkoj konjunkturi i uz ustrajne preporuke EU-a i OECD-a takva ideologija lako može dobiti i svoj formalan oblik. De facto diskurs se kristalizira u de jure sistemskoj reformi.
Zato je kirurg Erik Brecelj, jedan od utemeljitelja “Inicijative liječnika”, koji je još prije godinu dana u doba velikih sveslovenskih narodnih demonstracija upozoravao na stanje u zdravstvu, s pravom kritičan spram ovog prijedloga reforme. “Sve što se u javnosti predstavlja kao zdravstvena reforma, zapravo su uski osobni interesi, a ne interes da većina građana dobije adekvatnu zdravstvenu skrb”, tako je za slovenske medije “mudrački” prijedlog reforme komentirao Brecelj. Nakon svega napisanog na kraju možemo samo još jednom postaviti pitanje: hoće li će slovenski zdravstveni sustav preživjeti reformu i ostati jednako dostupan i kvalitetan kao do sada? I sadašnji je daleko od savršenog, ali u usporedbi s ostalima, ipak prilično dobar. Svakako bolji od ovog kakvim ga zamišljaju neoliberalno usmjereni i s kapitalom interesno povezani “reformatori”.
Sa slovenskog prevela: Tina Tešija