Politička kakofonija kojoj svjedočimo u Hrvatskoj od početka ove godine dodatno je pogurnula pitanja iz sfere rada na političke i medijske margine. S obzirom na to da radnički interesi nisu pronašli zastupnike u strankama koje pretendiraju na ulazak u parlament, kao najavu nedjeljnih izvanrednih izbora donosimo pregled radničkih akcija u posljednjih osam mjeseci.
U prvih osam mjeseci 2016. godine i manje od pet mjeseci vlade HDZ-a i Mosta nije došlo do značajnijeg odstupanja s kursa koji su ucrtale prethodne SDP-ove i HDZ-ove vlade po pitanju položaja većine stanovništva koja živi od svog rada ili odgovornosti vlasti prema javnom vlasništvu. Ukratko, radnička i socijalna prava nastavila su se urušavati, javna i državna poduzeća i dalje su pod stalnom prijetnjom privatizacije bez zabilježenog pokušaja razumijevanja njihova bilo ekonomskog bilo društvenog značaja, a odgovorni za privatizacijsku pljačku krajem prošlog i početkom ovog stoljeća i dalje su umreženiji i organiziraniji od sindikalne i radničke strane.
Simptomi i dalje prisutne neuređenosti institucija tzv. pravne države, ali i nedostatne sindikalne organiziranosti – osobito radnika zaposlenih u proizvodnim firmama u privatnom vlasništvu – daju se iščitati iz više ovogodišnjih prosvjeda i divljih štrajkova, koji čak i ondje gdje je sindikat prisutan često djeluju prije kao rezultat očaja ljudi zatečenih u situacijama neisplata plaća i loših radnih uvjeta negoli kao organizirane sindikalne akcije. O tome svjedoče primjeri spontanih obustava rada, prosvjeda i blokada prometnica radnika bivše osječke Kožare, varaždinskih poduzeća Varteks i Koka, šibenskog TLM-a, splitskog Brodosplita, zadarskog City Exa, zagorskog Estare Culto ili zagrebačkih vozača Ubera, ali i individualni pokušaji utjerivanja zaostalih plaća kao izraz nepovjerenja u sposobnost države da zaštiti povrijeđena radnička prava.
Strategija: privatizacija
S druge strane, u javnim i državnim poduzećima, u kojima su sindikalna gustoća i radnička prava tradicionalno veća, ključnu točku za pozicioniranje sindikata predstavlja činjenica da se ni ova vlada nije jasno odredila spram svrhe, razvojnog smjera i važnosti ostanka tih poduzeća u državnom vlasništvu, što je proljetos kulminiralo unutarkoalicijskim previranjima oko sudbine INA-e i uspostavom novog dominantnog modela donošenja odluka putem telefonskih sjednica. Od značajnijih telefonskih sjednica vlade valja izdvojiti onu održanu sredinom svibnja na kojoj je bez ikakve, a kamoli javne rasprave s popisa strateških poduzeća skinuto osam firmi među kojima je u čak pet država i dalje većinski dioničar. Od osam poduzeća, u većini njih prisutna je neka sindikalna organizacija, pa ipak, protiv odluke koja praktički najavljuje privatizaciju javno su istupili sindikati tek triju tvrtki: ACI-ja, Končara i Petrokemije.
U daljnjem razvoju situacije, ACI je privatizacija (zasad) zaobišla, preostale dionice Končara u vlasništvu države ubrzo su prodane, a radnici i sindikati Petrokemije udruženi u Stožer za obranu Petrokemije po tko zna koji put uspjeli su odbiti privatizacijski napad i kupiti još nešto vremena u kojem će možda dočekati razumijevanje neke iduće vlasti za to čime se Petrokemija bavi i važnosti koju ima za poljoprivredu, transport i cjelokupnu nacionalnu ekonomiju. Pritom je bitno istaknuti da razlog zašto je Petrokemija, za razliku od Končara, ponovno obranjena nesumnjivo leži u organiziranosti i sustavnom radu tamošnjih sindikata i unutar poduzeća i u lokalnoj zajednici, o čemu je dostupno više zanimljivih pregleda i analiza i iz unutarnje i iz vanjske perspektive.
Tržišni princip ubija
Istovremeno, u podjednako zanemarenom i liberalizacijom tržišta unazađenom sektoru humanitarnog razminiranja radnici jedinog državnog poduzeća Mungos razminiranje tijekom srpnja su višednevnim štrajkom izborili povećanje plaće i potpisivanje kolektivnog ugovora. S obzirom na to da je ključ problema u grani humanitarnog razminiranja poplava privatnih firmi koje u korist profita spuštaju cijenu i sigurnost rada, sindikati su se i ove i prethodne godine bavili pokušajem potpisivanja novog granskog kolektivnog ugovora koji bi izjednačio prava radnika u sektoru, spriječio daljnji damping i time povećao razinu sigurnosti i radnika i budućih korisnika razminiranih područja, no tom su pokušaju i reprezentativna HUP-ova udruga poslodavaca u humanitarnom razminiranju i država kao izravno zainteresirana strana donedavno izmicali. Tek krajem kolovoza ove godine napokon je potpisan protokol o kolektivnom pregovaranju između obiju udruga poslodavaca u razminiranju i triju sindikata koji djeluju u sektoru, čime je započeo proces pregovora za granski kolektivni ugovor.
Nažalost, cijena ovakvih pomaka često je nerazumno visoka: dok je socijalni dijalog čekao dobru vjeru dijela poslodavaca, u travnju je na radu poginuo pirotehničar i sindikalist Dražen Aleksić, a dvojica njegovih kolega su ozlijeđena. I dok bi novi granski kolektivni ugovor pirotehničarima neosporno mogao pružiti dostojanstvenije i sigurnije uvjete rada do skorog potpunog završetka čišćenja minski sumnjivog prostora, i dalje stoji teško shvatljiva činjenica da nijednoj garnituri vlasti unazad 15-ak godina – otkako je sektor po naputku Svjetske banke liberaliziran – nije bilo oportuno uvažiti da inzistiranje na tržišnom principu radnike u razminiranju doslovce može koštati života.
Široki savezi za obrazovanje
Najširi mobilizacijski učinak za kratkog trajanja ove vlade neosporno je ostvarilo pitanje obrazovanja kroz više uspješnih prosvjeda koji su, polazeći od shvaćanja obrazovanja kao javnog dobra, uglavnom bili organizirani zajedničkim naporima udruga civilnog društva i sindikata. Osim niza simultanih protesta koji su diljem Hrvatske okupili više od 40.000 ljudi protiv radikalnodesnog opstruiranja procesa kurikularne reforme, ova je godina napokon otvorila i pitanje održivosti decentraliziranog sustava javnog predškolskog odgoja i obrazovanja i uvjeta rada u njemu.
Naime, Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) u svibnju je mobilizirao velik broj odgajateljica, roditelja i djece u podršku prosvjedu “Daj pet za DPS” kojim su zagrebačke radnice i radnici u predškolskom odgoju u javni prostor uspješno plasirali probleme s kojima se svakodnevno suočavaju u zapuštenoj mreži javnih vrtića Grada Zagreba kao što su višestruko prekoračeni kapaciteti bez plana izgradnje novih, nedostatno izdvajanje za prehranu, igračke i didaktiku, neplaćeni dodatni programi odgajateljica i nepostojanje dijaloga s Gradom. Imajući u vidu da su zagrebački javni vrtići i takvi kakvi jesu još uvijek u mnogočemu u prednosti pred javnim vrtićima u drugim gradovima u Hrvatskoj, izvjesno je da će razdoblje pred nama otvoriti prostor za okrupnjavanje i širenje organiziranja oko ovog važnog radničkog i još važnijeg društvenog pitanja.
Pokušaji ujedinjavanja resursa
Napokon, da je prostor zajedničkog interesa širok i da ga je ipak moguće pronaći dokazuju i dvije ovogodišnje sindikalne inicijative: pokretanje procesa ujedinjavanja sindikata unutar HŽ-a i poziv na osnivanje međusindikalnog fonda solidarnosti. Neovisno o ishodima tih inicijativa, radi se o vrijednom pokušaju ujedinjavanja resursa, jačanja sindikalnih organizacija i, posljedično, sindikalizma.
U prvom slučaju, ustrajno ignoriranje postupne dekompozicije željezničkog sektora od strane vlasti primoralo je dva velika sindikata HŽ-a – Sindikat hrvatskih željezničara i Sindikat željezničara Hrvatske – na intenziviranje razgovora o ujedinjenju. Na lipanjskom sastanku u Pirovcu dva su sindikata donijela zaključke o daljnjim koracima prema konačnom udruživanju, čime su dokazala da nije nemoguće nalaziti puteve za nadilaženje međusindikalnih razlika unutar jednog poduzeća.
Druga inicijativa koju treba spomenuti donosi drukčiji pristup razvoju sindikalne strategije nego što smo u Hrvatskoj dosad navikli. Ideja je da se najizloženije radnike, one u potplaćenim i nesigurnim radnim aranžmanima u firmama privatnog sektora u koje sindikati teško ulaze, potakne na sindikalni aktivizam u poduzeću kroz stvaranje solidarne zajedničke međusindikalne financijske baze, što bi u budućnosti trebalo dovesti do jačanja sindikalnog pokreta u cjelini. Inicijativu za osnivanje sindikalnog fonda solidarnosti ljetos su najavili predsjednici Nezavisnog cestarskog sindikata i Sindikata Preporod tijekom akcije pružanja podrške radnici slavonskog trgovačkog lanca koja je otpuštena jer je javno prokazala svog poslodavca zbog sustavnog kršenja radničkih prava. Inicijatori fonda solidarnosti izjavili su kako žele “poslati jasnu poruku nade svim radnicama i radnicima koji se nalaze ili bi se mogli naći u sličnoj situaciji”, ali i upozorenje “svim gazdama koji se ponašaju poput kontroverznog vinkovačkog poduzetnika Bose” te zaključili da radnici koji se suprotstave protuzakonitim i bezobzirnim postupcima “ubuduće mogu računati s financijskom, pravnom i svakom drugom pomoći sindikata koji se priključe ovoj inicijativi.”
Budući da među potencijalnim sastavljačima iduće vlade po svoj prilici nema novih aktera, a sa svim starima imamo već dovoljno iskustva, čini se da nam jedino jačanje zajedničkih aktivističkih kapaciteta i strpljiva izgradnja suradnji otvaraju šanse za odolijevanje četrnaestom sazivu.