Najavivši da se neće kandidirati na izborima za predsjednika stranke koji se po statutu moraju održati najkasnije 150 dana nakon parlamentarnih izbora, Zoran Milanović je zaobilazno podnio ostavku na mjesto predsjednika Socijaldemokratske partije. U krajnje grotesknoj izvedbi Milanović se cijelo vrijeme samo borio da prešuti očito – iluziji je došao kraj. Iluziji da SDP predstavlja bilo kakvu koherentnu političku platformu lijevo od centra. Kao što je detektirao Dean Duda prije mjesec dana na ovom mjestu, čitava politička opstojnost SDP-a zasnivala se na dvije stvari: infrastrukturnom stranačkom komforu i političkom bovarizmu birača.
Mentalna struktura Emme Bovary osiguravala je SDP-u glasove: birači su zamišljali da je SDP ono što nije, u politički prazne hodnike na Iblerovom trgu upisivali su vlastite želje. Ma kakve one bile, premašivale su ponuđeni okvir. No, pomalo je politička realnost rušila iluzije i sa svakim novim izbornim ciklusom glasačka je baza kopnila. I dok su te iluzije do nedjeljne večeri pucale na individualnim ili grupnim razinama, krajnji rezultat ovih izbora doveo je kolektivno tkivo iluzije do prsnuća. Debovarizacija SDP-a neminovno nastupa, samo je vrlo teško pronaći kapacitete unutar stranke koji bi politički iskoristili taj proces za promjenu kursa.
Ogoljena politička bijeda
Vratimo se nakratko Zoranu Milanoviću. Iako je sustavno poricao bilo kakvu političku odgovornost za debakl, njegova interpretacija gubitka izbora nesvjesno je na tragu Dudine dijagnostike, makar s potpuno pogrešnim zaključkom. Kontrastirajući profile birača HDZ-a i SDP-a, Milanović je zaključio da su oni SDP-ovi “nježne biljke”, da im vrlo lako zasmeta bilo što i da im ne treba puno da odustanu od glasanja za SDP. I da je njima u SDP-u puno teže jer su kriteriji njihovih birača puno zahtjevniji, dok se oni HDZ-ovi navodno ne zamaraju takvim stvarima, glasaju automatski. Samo što je situacija bitno drukčija: nije stvar u tome da su kriteriji glasača SDP-a bili previsoki, već upravo preniski. Kao da je dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a bio dovoljan i da najniži kriteriji – srednjoklasna pristojnost i distanciranje od ustaštva – sasvim ishlape.
Premda je odlazak Zorana Milanovića itekako neophodna i korisna stvar za stranku, taj čin vrlo vjerojatno neće otvoriti prostor za nove vjetrove i priliku za novu političku artikulaciju: samo će se ogoliti politička bijeda stranačkih struktura koju je, paradoksalno, Milanović uspijevao skrivati svih ovih godina i paralelno produbljivati. Izjave, reakcije i govor tijela članova stranke nakon gubitka izbora komunicirali su prvenstveno strah i potpunu paralizu. Kao da se samo čekalo da netko javno obznani kandidaturu i da nastupi olakšanje. Prvi je to učinio Ranko Ostojić i osigurao stranačkim kadrovima barem malo lažnog mira. A što je s “nježnim biljkama” u toj cijeloj priči?
Neizvjesna budućnost
Kao što smo već više puta isticali, SDP trenutno nema kapaciteta za ozbiljnije lijevo pozicioniranje. Ono se oduvijek ionako zasnivalo na besmislenom žanru javnih pisama “lijevih intelektualaca” predsjedniku stranke. Međutim, kad bi se i javile unutarnje snage s tom ambicijom, prije svega bi bilo nužno zadovoljiti jedan preduvjet: promijeniti komunikacijski i zastupnički odnos prema glasačkoj bazi. Socijaldemokracija ne bi trebala zalijevati “nježne biljke” štiteći ih navodno od desničarskog primitivizma, već zastupati interese radnih ljudi. Zastupati tako da im se ukaže i političkim radom dokaže kako se ekonomskoj deprivaciji i društvenoj atomizaciji koju kapitalistička svakodnevica nosi sa sobom, može bolje i efikasnije oduprijeti mehanizmima radničke i sindikalne solidarnosti nego klijentelističkim, obiteljskim, crkvenim i nacionalnim socijalnim utjehama.
Bilo kakav drugi put će SDP vjerojatno vrlo brzo odvesti na političku marginu i ionaku krnju socijalnu bazu svesti na nekoliko hipstera tviteraša koji lunjaju praznim hodnicima zgrade na Iblerovom trgu. A tko zna, možda je to i bolja opcija za vanparlamentarne lijeve snage.