Nekad donekle prikrivena logika europske politike mjera štednje, koja u situacijama krize nalaže rezanje financija siromašnima i potrebitima, upravo je dobila svoju eksplicitnu varijantu.
Europska unija dogovorila se u ponedjeljak, potvrdivši time ranije dogovore iz jula ove godine, da će u budžetu za iduću godinu srezati sredstva namijenjena siromašnim dijelovima Unije, mahom onima na istoku Europe, a s ciljem preusmjeravanja tih sredstava u upravljanje izbjegličkom krizom. Ovime EU još jednom, ovog puta eksplicitno, potvrđuje svoju politiku da terete kriza trebaju snositi oni najsiromašniji, dok se bogatim europskim firmama i dalje prioritetno treba osiguravati nove prilike zarade.
Naime, sredstva kohezivnih fondova koja uglavnom koriste manje razvijene zemlje Unije s ciljem ujednačenijeg razvoja ove naddržavne tvorevine, u idućoj godini bit će manji za čak 23,94 posto, a ta će se sredstva, umjesto u razvoj nerazvijenih krajeva, usmjeriti prema fondovima “sigurnosti” (Frontex, Europol, osiguranje granica i sl.) koji će dobiti 24,42 posto više uplata nego u tekućoj godini. Europski parlament, čija je demokratska impotentnost pokazni primjer manjka bazične demokratičnosti ove tvorevine, još nije dao svoje mišljenje o proračunu 2017. godinu.
“Kohezivni” fondovi
Veliki dio proračuna,46 posto, (gotovo 74,3 milijardi eura u obavezama i 56,1 milijardi u uplatama, što je smanjenje od 15,31 posto u odnosu na tekuću godinu) za iduću godinu trebao bi otići na “pametan i inkluzivan rast” koji navodno podrazumijeva stvaranje novih radnih mjesta i pametnu, odnosno zelenu tehnologiju, te na poticanje kompetitivnosti europskih firmi. Brojevima izraženo, tih 46 posto dijeli se na 34 posto sredstava namijenjenih “pomaganju nerazvijenim dijelovima EU”, 12 posto odlazilo bi na unaprjeđenje konkurentnosti EU firmi, a 41 posto na proizvodnju “sigurne” hrane, inovativnih poljoprivrednih tehnologija te učinkovito i održivo korištenje plodne zemlje i šumskih područja.
Povećanje ulaganja od 0,7 posto odnosno 10 milijuna eura, očekuje se i u znanstveno istraživački projekt HORIZON, a dodatno će profitirat i “Junckerov plan” (Europski fond za strateške investicije) kojem će financiranje narasti za čak 2,3 milijarde eura. Erasmus+, program razmjene studenata i mladih stručnjaka, koji uglavnom funkcionira tako da privlači talente istoka u zemlje zapada, također će dobiti porast u financiranju, a oko 600 milijuna eura otići će na financiranje inicijative za nezaposlenost mladih u Europi. S obzirom na preko 50 posto nezaposlenih mladih u Španjolskoj te neznatno manju u Grčkoj i Hrvatskoj, očekivalo bi se više sredstava usmjerenih u rješavanje ovog, zaista gorućeg problema čije će krajnje socijalne posljedice postati vidljive tek u budućnosti.
Pozitivni kontraprimjeri
Podsjetimo, europski godišnji proračun za 2015. iznosio je 145 milijardi eura, u apsolutnim brojkama, no to je tek jedan posto bogatstva koje na godišnjoj razini proizvedu radnici u europskim firmama. Naprednim – pametnim i zelenim – tehnologijama mahom se bave firme iz zemalja zapadne Europe, dok je posebna razvojna pomoć potrebna zemljama Istočne Europe. Ovakva preraspodjela proračuna doslovno znači uzimanje sredstava manje razvijenim zemljama da bi se firmama više razvijenih zemalja osigurala apsolutna globalna kompetitivna prednost. Distribucija sredstava u Europskoj uniji nikako nije socijalno pravedna. Pitanje poticanja razvoja i stvaranja novih poslova ne odnosi se na sve krajeve Unije jednako, upravo suprotno. Proračun za iduću godinu potpuno je transparentan primjer antisocijalne politike EU.
Istovremeno, egida zaštite pred izbjeglicama, tek je loše opravdanje za nova ulaganja u naoružanje i obranu. Kvalitetna socijalna politika uzela bi u obzir pozitivne migracijske primjere i na njima gradila pravednije društvo. A takvi se primjeri napokon počinju pojavljivati u medijima. Primjerice, UNHCR izvijestio je da je u Libanonu (koji je na populaciju veličine Hrvatske, od 4 milijuna stanovnika, primio 1 milijun sirijskih izbjeglica) izbjeglička kriza, pridonijela porastu kvalitete i povjerenja u institucije javnog zdravstva (u Libanonu je zdravstvo bilo potpuno privatizirano i povjerenje u zdravstvene institucije bilo je jako nisko). Pozitivan je primjer i ekonomsko oživljavanje mjesta na jugu Italije, u Calabriji, koja godinama bilježi emigracije i negativan prirodni prirast: dolaskom izbjeglica, porasla je potrošnja, stvaraju se nova radna mjesta, lokalna zajednica ponovno je prodisala, a ekonomija se pokrenula. Ovi primjeri nisu rezultati europske politike integracija nego upravo suprotno, oni su kontraprimjeri i dokazi loših europskih politika.