Pravila o zatvorskim standardima Europske Unije, u slučaju primjene u Bosni i Hercegovini mogla bi se izvitoperiti i postati podloga za etničku podjelu zatvorenika. No, osim ovog, bh. zatvore muče i drugi problemi, primarno oni koji se tiču njihovih kapaciteta i kvalitete koji čine podlogu za uspješnu rehabilitaciju.
Organizacije koje se bave stanjem ljudskih prava već godinama upozoravaju o lošim uslovima i tretmanu osoba u prenapučenim zatvorima u Bosni i Hercegovini. Izvještaji su iz godine u godinu sve alarmantniji i sve do jedan pozivaju na reakciju vlasti, zazivajući poboljšanje zatvorskih uvjeta. Ipak, uz privid reformi, ovdašnji političari su pronašli način kako ublažiti kritike, uz minimalne stvarne i kvalitativne promjene u sustavu.
Naime, parlamentarci u oba entiteta lako su se dogovorili da usvoje zakone prema kojima osuđenici mogu tražiti premještaj u zatvor koji je blizu njihovom stalnom prebivalištu. U suštini je ta odluka u skladu sa europskim zatvorskim pravilima koja nalažu postojanje mogućnosti da osoba bude smještena u zatvor koji je blizu mjesta gdje živi, što znači mogućnost osuđenim osobama da održavaju kontakt s porodicom, a to se može pozitivno odraziti i na socijalnu rehabilitaciju. No, ovaj aspekt ispao je malo izobličen pri donošenju ovakvog zakona u BiH, dok se glavna rasprava doticala pitanja u kojem će entitetu pripadnici koje nacije služiti zatvorske kazne za počinjena krivična djela, uključujući i ratne zločine.
Kao i sve drugo u ovoj zemlji, i pitanje izvršenja zatvorskih kazni, zahvaljujući Daytonskom sporazumu, raspoređeno je na tri nivoa vlasti. Nadležne institucije su one Ministarstva pravde BiH, potom Federalno ministarstava pravde, Ministarstva pravde Republike Srpske te Pravosudna komisija Distrikta Brčko. Svaka od institucija zadužena je za zatvore i zatvorsku politiku na području svoje jurisdikcije, izuzev državnog ministarstva s obzirom da još uvijek nije izgrađen zatvor u kojem bi kazne služile osobe kojima presudi Sud BiH. U BiH danas postoji 13 kazneno-popravnih zavoda – sedam u Federaciji i šest u RS, te pritvorska jedinica Suda BiH.
Novi zatvori ili nove sudske prakse?
Međutim, problem koji također postoji i u drugim resorima, evidentan je i u ovom slučaju te se usklađenost zakona i pravila istopila u kakofoniji nadležnosti raznih institucija, na što su ombudsmani upozoravali u više navrata. Pritvorska jedinica Suda BiH tokom 2015. godine primila je 108 žalbi osuđenih lica, a većina se, kao i prethodnih godina, odnosila na nezadovoljstvo kvalitetom pružene zdravstvene zaštite, pitanja korištenja vanzavodskih pogodnosti, uslove smještaja i tretmana, nekorektno ponašanje osoblja ili drugih zatvorenika, te nemogućnost ostvarivanja radnog angažmana. Kad se radi o žalbama na nekorektno ponašanje drugih lica, uglavnom se radilo o “ugrožavanju sigurnosti od drugih osuđenika, što se manifestira ucjenama, nepoštivanjem, psihološkim pritiskom, provokacijama na nacionalnoj osnovi itd”.
U njihovom godišnjem izvještaju navode i primjere sukoba na nacionalnoj osnovi, pa je tako Žalitelj193 istakao “da već dva mjeseca, od kada je u njegovu sobu smješten drugi osuđenik, trpi provokacije na nacionalnoj osnovi. Naime, drugi osuđenik mu zabranjuje da gleda vijesti i serije na turskom TV kanalu, za vrijeme obavljanja vjerskih aktivnosti namjerno pojačava muziku, upućuje psovke i čini sve kako bi ponizio njegovu vjeru, naciju i jezik. Žalitelj se obraćao nadležnim u zavodu, ali je izostala očekivana zaštita, zbog čega smatra da postoji grubo kršenje njegovih prava.”
Ipak, najteži problem godinama je već pretrpanost kazneno-popravnih zavoda. Pronalazak hitnog sistemskog rješenja postaje sve većim imperativom, a ono se ne smije svoditi tek na izgradnju novih zatvorskih ustanova već je nužno uvesti mogućnosti izricanja alternativnih kazni, kao što su: rad za opće dobro, elektronske narukvice, dekriminalizacija određenih kažnjivih ponašanja, itd. Za sada je samo upotreba elektronskih narukvica ušla u praksu, dok je sve ostalo samo na nivou rasprava stručnjaka, kojih nema baš puno u ovoj oblasti u BiH. Prema podacima entitetskih ministarstava, u zatvorima u BiH se do 30. aprila ove godine nalazilo 3.466 osoba, od čega je u Federaciji 1.960 osoba, a u RS 1.506. Postojeći kapacitet je 3.021, a procjena je da bi bilo potrebno 3.750 mjesta.
Zenica blues
Zatvor o kojem se najviše priča u BiH, i koji je ujedno i najveći u državi, je onaj u Zenici gdje boravi više od 750 osuđenika. Prema medijskim natpisima, uprava tog zatvora je kriva za zlostavljanje osuđenika i to na nacionalnoj osnovu, što oni negiraju. Već godinama osuđenici tvrde da trpe zlostavljanje zbog nacije kojoj pripadaju, a uglavnom je riječ o osuđenicima za počinjene ratne zločine. Godine 2012. za Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) navodi su nekih od osuđenika bili idealna prilika da dodaju vatru na debatu o Sudu BiH te najave još jedan referendum koji se nije održao. Naime, državna parlamentarka Dušanka Majkić je pokrenula pitanje “zlostavljanja zatvorenika na nacionalnoj osnovi”, na što se odlučila nakon “dramatičnog apela” srpskih osuđenika za ratne zločine koji izdržavaju kaznu u zeničkom zatvoru, te je tvrdila da su joj neki od osuđenih rekli kako su ih brutalno pretukli bošnjački osuđenici samo zato što su Srbi.
Godinama, SNSD tvrdi da je Sud BiH pristran kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina uz tvrdnju da rad ove institucije ide na štetu Srbima u BiH. Navodi o zlostavljanju zatvorenika na nacionalnoj osnovu u zatvorima u skladu su sa njihovim pokušajima da predstave procesuiranje ratnih zločina kao napad na jednu etničku grupu. Osuđeni za ratne zločine, kojih je na stotine u BiH, kazne služe u istim zatvorima gdje i osuđenicima za ostala krivična djela. I jedni i drugi imaju mogućnost da traže premještaj u zatvore koji je blizi njihovog mjesta boravka. U zatvorima najčešće dijele prostorije sa drugim osuđenicima, izuzev u zatvoru u Foči gdje je nakon početka suđenja za ratne zločine pred Sudom BiH, dograđen posebni dio u kojem su uslovi bolji. Za osobe koje su počinile ratne zločine nema posebnih programa rehabilitacije niti im je na bilo koji način dat poseban tretman. Vrlo je moguće da se u istom zatvoru, prenapučenom, nađu osobe koje su bile u sukobljenim vojskama, ili počinioci i žrtve ratnih zločina.
Praksa da osuđeni za ratne zločine imaju isti tretman kao i svi drugi preuzeta je iz rada Haškog tribunala. Naime, sve osuđene osobe su služile kazne (ili ih još uvijek služe) u istim zatvorima sa osobama koje su osuđene za druga krivična djela te im također nije omogućena specijalna rehabilitacija. U BiH pak godinama postoji plan za izgradnju posebnog zatvora gdje bi bile smještene osobe koje su osuđene pred Sudom BiH, što znači počinioci ratnih zločina, ali i drugih krivičnih djela koja se procesuiraju pred Sudom BiH (terorizam, organizovani kriminal, korupcija…). Prema posljednjim najavama, zatvor bi trebao početi sa radom sljedeće godine, a kapacitet će biti 350 mjesta. Upravljanje ovim zatvorom godinama izaziva nesuglasice, a sama izgradnja je izazvala i salvu negodovanja iz Republike Srpske. Direktor još uvijek nije imenovan jer se vodi rasprava oko toga koja politička partija će imati ovu “privilegiju”. Za sada je prijedlog da zapošljavanje oko 250 ljudi u ovom zatvoru bude pod kontrolom HDZ-a, tj da oni imenuju i direktora, no stranke na vlasti se još uvijek nisu konačno dogovorile.
Ostali zatvori i kazneno-popravne institucije već odavno su podijeljene – stranački. Sada je ostalo i da se zatvorenici podijele. U konačnici ne možemo donijeti informirani zaključak o tome koliko velika opasnost leži u etničkom dijeljenju zatvorenika, no ipak ne možemo ne primijetiti da, usprkos nastojanjima, za ovu temu nismo uspjeli pronaći sugovornike, stoga bi decidirana tvrdnja da se zatvorenici u BiH zaista sistemski etnički dijele u ovom trenutku za nas bila dalekosežna. No, sama nemogućnost pronalaženja sugovornika govori nam da su dejtonske podjele u BiH nezaobilazan faktor u svim sferama društvenog života ove zemlje.