Bosanskohercegovački projekt 500 mini-hidroelektrana s ciljem iskorištavanja, već u velikoj mjeri iskorištenih vodnih potencijala, osmišljen je kao način zaobilaženja skupih i kompleksnih studija zaštite okoliša potrebnih kod velikih hidroelektrana. Kako voda postaje sve cjenjenijim resursom, umjesto njene maksimalne zaštite za budućnost, kantonalne vlasti vide priliku za što bržu zaradu te brzim izdavanjem “sve potrebne dokumentacije” potiču sitnopoduzetničke impulse bez obzira na ekološke i socijalne posljedice takvih projekata.
U kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine, rijeke i infrastruktura izgrađena na(d) njima, jedni su od prisutnijih toposa. Teško je zamisliti ovdašnju književnost bez rijeka i mostova, a još teže trasirati povijest ovog prostora bez osmanske mostogradnje, austrijskih željeznica uz obale rijeka ili pak brana i hidroelektrana građenih od šezdesetih u brzoj socijalističkoj modernizaciji koja je pokušavala dovesti BiH i njezine narode u korak s “naprednim svijetom”. Povijest infrastrukture, nerijetko, najplastičnije, oslikava transformacije i (dis)kontinuitete određenog teritorija. Sa svim svojim ambivalentnostima i kompleksnim odnosima prema krajobrazu i prirodi koju želi premostiti, populaciji koju treba preseliti i privredi koju kani pokrenuti.
Nedavno objavljen (srpanj 2016.) dokument pod punim nazivom Strateška studija o utjecaju na okoliš plana upravljanja vodnim područjem Jadranskog mora na području Federacije BiH kojeg je naručila federalna Agencija za vodno područje Jadranskog mora, upozorava na razinu ugroženosti voda u Hercegovini (odnosno području Jadranskog sliva koji obuhvaća tokove rijeka Neretve, Trebišnjice, Cetine i Krke na području Federacije BiH). Među ostalim, u dokumentu je predočeno i stanje vodne infrastrukture na ovom području koja je potpuno neprilagođena standardima očuvanja okoliša i zdravlja stanovništva. Dovoljan je podatak da je kanalizacijska mreža u tri županije Federacije BiH koje potpadaju pod ovo područje vezana isključivo uz općinska središta i to ne sva. Drugim riječima, većina stanovništva Hercegovine nije priključeno na neki oblik kanalizacijske mreže i infrastrukture. Najveći grad na ovom području – Mostar – kanalizacijsku mrežu ima u užem gradskom području, ali bez kolektora, što od Neretve na mostarskom području stvara zagađenu i za zdravlje opasnu rijeku, o čemu često izvještavaju lokalni mediji i Zavod za javno zdravstvo FBiH.
Gornji horizonti na čekanju?
Izvještaj donosi i zaključak o “značajnom pritisku” antropogenih faktora na 49 vodnih tijela u ovom području, a u uvodnom dijelu studije posebno se ističu utjecaji i rizik koji se može stvoriti izgradnjom hidroenergetskih objekata u području rijeke Trebišnjice na teritoriju Republike Srpske ukoliko se nastavi projekt Gornji horizonti koji podrazumijeva izgradnju nekoliko hidroenergetskih objekata i potpunu hidromorfološku transformaciju cijelog ovog područja do samog ušća Neretve. Naime, prema spomenutom projektu koji za cilj ima jačanje energetskih kapaciteta na jugu Hrvatske i Republike Srpske, promjenama toka rijeke Trebišnjice značajno bi se utjecalo na smanjenje količine vode u susjednim tokovima (Neretva, odnosno njene pritoke) i vodnim tijelima te u najgorem slučaju dovelo do povećanja saliniteta vode što bi imalo katastrofalne posljedice po najvažniju privrednu granu od Čapljine do Ploča – poljoprivredu. Priča o Gornjim horizontima prije par godina bila je aktualna i u hrvatskim medijima jer Vlada RH bila uključena u sam projekt zajedno s Vladom Republike Srpske. Nakon prošlogodišnje promjene vlasti u Republici Hrvatskoj koja se kadrovirala političarima upravo iz doline Neretve, priča o Gornjim horizontima nekako je utihnula. Međutim, paralelno na širem području Hercegovine, svjedočimo o nekim drugim projektima i bujajućem energo-biznisu koji osim devastacije prirode izaziva i bunu još nedovoljno razvijenog civilnog sektora, ali i lokalnog stanovništva.
Uz Gornje horizonte, drugi najzvučniji hidroenergetski projekt, započet je u gornjem slivu rijeke Neretve u Ulogu, općina Kalinovik u Republici Srpskoj. Riječ je o projektu iz istog paketa “iskorištavanja hidroenergetskih potencijala” ovog dijela Bosne i Hercegovine. Voda je u jeku energetskih kriza i geopolitičkih preslagivanja, očito postala bitan resurs, a struja bitan proizvod za izvoz na europsko tržište. To su osjetile entitetske vlasti u oba bh. entiteta i brže bolje krenule u rasprodaju jednog od malobrojnih preostalih resursa ovog dijela Balkana. U tom kontekstu, projekt HE Ulog, postao je najkontroverzniji jer je do njega došlo tzv. samoinicijativnom ponudom kompanije Energy Financing Team (EFT-grupa) srpskog biznismena Vuka Hamovića – Vladi RS-a. Izgradnja cijelog kompleksa pripala je jednoj od najjačih kineskih građevinskih kompanija Synohiydru. No nakon početka radova, nekoliko havarija i smrtnih slučajeva građevinskih radnika, radovi na ovom “kapitalnom projektu” su stali. Na kraju se ispostavilo da je teren na kojem se počela graditi hidro-elektrana nešto geološki “rahliji” nego su investitori očekivali i procijenili. Amaterizam koji je postao očit i građanima nekad važnog vojnog garnizona JNA u Kalinoviku, jako je dobro oslikavao stihijsku koncesijsku politiku koja je brže bolje pokušala rasprodati jedini prirodni resurs tog rajona, a da pritom nije, kako se najavljivalo, zadovoljila minimum socijalne trampe i zaposlila lokalno stanovništvo potpuno iseljenog i zapuštenog planinskog kraja sjeveroistočne Hercegovine.
Koja infrastruktura i za koga?
Za razliku od vlasti Republike Srpske koje su se dale u glomazne projekte i velike koncesije, u Federaciji BiH iskorištavanju vodnih resursa su prišli na nešto “suptilniji” način primjenom modela tzv. mini-hidroelektrana. Naime, kantonalne vlasti Hercegovačko-neretvanskog kantona dale su se u posljednje vrijeme u intenzivno izdavanje koncesija za izgradnju malih hidroelektrana cijelim tokom rijeke Neretve koja je već dobrano hidroenergetski iskorištena još u socijalizmu. U javnost je ubrzo “iskočilo” nekoliko zanimljivih priča s gotovo istim scenarijem. Taj scenarij je uvijek uključivao kantonalne i općinske vlasti koje u brzinskoj proceduri izdaju dozvole investitorima koji onda bez adekvatnih ispitivanja i studija utjecaja kreću u “kopanja” redovno nailazeći na aktivan otpor lokalnog stanovništva. Naime, male hidroelektrane, upravo zbog svoje veličine, nerijetko ne moraju proći rigorozne procedure dobivanja dozvola i pozitivnih nalaza studija, a ako i trebaju – to se često odradi šarlatanski ili u aranžmanu privatnih firmi. Jedan od takvih primjera je i okretanje hidroenergetskom biznisu najboljeg bh. košarkaša i kapetana reprezentacije Mirze Teletovića koji je pokraj rodne Jablanice krenuo u investiranje u jednu takvu mini-hidroelektranu. Naišavši na otpor lokalnog stanovništva zabrinutog za vlastita domaćinstva i poljoprivredna zemljišta, Mirza je sav u čuđenju mahao svojom studijom utjecaja na okoliš i objašnjavao da ima “svu potrebnu dokumentaciju” za svoj prvi poduzetnički poduhvat.
“Sva potrebna dokumentacija” postala je uskoro ultimativna floskula kojom se maše protiv svake kritike na 500 najavljenih mini-hidroelektrana koje se kane graditi u skorom periodu na području Bosne i Hercegovine. Uz jablaničko područje, na sličnu priču nailazimo i u naselju Buna kraj Mostara gdje se na istoimenoj rijeci pokušaju izgraditi dvije mini-hidroelektrane koje su izazvale aktivan otpor lokalnog stanovništva, aktivista, ali i stručne javnosti – odnosno Geografskog instituta iz Sarajeva i njegovog ravnatelja prof. Muriza Spahića, koji je u izjavi za portal analiziraj.ba upozorio na interes koji se krije iza “stručnih nalaza” i studija utjecaja na okoliš: “Oni koji naručuju te projekte, a i oni koji to rade, ne vode dovoljno računa o prirodi zbog zarade. Interesantno je da je okolišni program radio investitor, što ne postoji nigdje na svijetu”. Na problematičnost ovakvog tip politika prema vodnom bogatstvu, upozoravaju i iz jedne od glasnijih zelenih grupa u BiH – Centra za zaštitu životne sredine iz Banja Luke. Prema njima puno mini-hidroelektrana nije održiva i adekvatna zamjena za par velikih, štoviše: “male hidroelektrane predstavljaju proporcionalno istu prijetnju za male rijeke kao velike hidroelektrane za velike rijeke”.
Nije trebalo dugo čekati, da nakon ekstrakcije bogatstva iz propalog industrijskog sektora devedesetih i dvijetisućitih, kapital i političke elite pronađu novi izvor akumulacije – nekad i doslovno. Te hidroelektrane koje bi mogle ubrzo preplaviti (opet – i doslovno) hercegovačka krška polja, nastaju kao aranžman biznisa i birokracije bez ikakvog pozitivnog utjecaja na zajednicu i njihov svakodnevni život, posebice ako uzmemo u obzir da je redovno riječ o jako slabo razvijenim, starom terminologijom – pasivnim krajevima s gotovo nikakvom infrastrukturom, sa selima koja nemaju adekvatnu vodoopskrbu, a kamo li kanalizacijsku mrežu ili spominjane kolektore. I dok se pravi problemi komunalne infrastrukture u Hercegovini potpuno zaobilaze, aktiviraju se infrastrukturni projekti koji iz zemlje i vode izvlače profit za nekolicinu, odnosno energiju koja će poslužiti održavanju energetske stabilnosti ostatka Europe. Drugim riječima, klasični kolonijalni scenarij u koji je, kako je pokazala studija Bankwatcha uključena i Europska banka za obnovu i razvoj. Prema zadnjim najavama iz medija EBRD dobiva novu kadrovsku akviziciju koja je jako dobro upoznata s resursima ovog područja i njihovim mogućnostima u servisiranju potreba europskog centra. Tako da ova kolonijalna parabola neće ostati i bez adekvatne politički tragične, kompradorske figure.