Srpski premijer Aleksandar Vučić ovojesensko uvođenje dualnog obrazovanja u 14 srednjih škola u Srbiji vidi, čini se, kao rješenje baš svih srpskih problema. Prema njemu “dualno obrazovanje je neophodno zbog zapošljavanja, rasta BDP, životnog standarda, evropskih integracija, odnosno za sva najvažnija pitanja [na] koja moramo da damo najbolje rezutlate”, smatra Premijer. No, u svim svojim izjavama on se ne miče dalje od površine nasumice odabranih privrednih područja kojima bi dualno obrazovanje trebalo doprinijeti. Logika je to koja s jedne strane kaže da se “ekonomski rast zemlje zasniva na razvoju industrije” jer “da bi Srbija mogla da napreduje dualno obrazovanje je od prioritetnog značaja”, smatra Vučić. No dualno obrazovanje ne znači novu industrijalizaciju u tranziciji deindustrijalizirane zemlje, niti ima kapacitete da pretvori Srbiju u ekonomskog lidera regije, što čini se, Vučić očekuje.
Premda se još možda može nategnuto tumačiti da bi BDP mogao pokazivati veće brojke sa sniženjem nezaposlenosti, povećanjem potrošnje domaće robe i rasta kupovne moći, da će samo dualno obrazovanje to ostvariti nerealno je očekivanje koje se temelji na premisi da će svi učenici koji tokom svog obrazovanja budu vršili praksu u nekoj od firmi uključenih u ovaj obrazovni model, doista biti i zaposleni u toj firmi. Premisa je to temeljena na analogiji s iskustvima Njemačke, Austrije i Švicarske. No predstavnici svih ovih zemalja već su upozoravali Srbiju, a to u konačnici stoji i u samoj studiji njemačkog modela dualnog obrazovanja izrađenoj za srpske potrebe da ne očekuju identične rezultate, da ne kopiraju model slijepo već da razvijaju svoj i da ne očekuju instant rezultate.
Međutim, srpske firme zasad ne pokazuju velike interese za ovaj obrazovni model, to priznaje i sam Vučić kada kaže da su uglavnom strane firme zainteresirane za dualno obrazovanje. Privatizirane domaće firme, koje jedva da uspijevaju pronaći svoje tržište i ostati na njemu konkurentne, ne pokazuju zasad veće razumijevanje za Vučićeve apele. Njima ili ne treba nova radna snaga, jer se nova se radna mjesta ne otvaraju ili zakonodavni okvir još nije dovoljno “pripremljen”, odnosno dereguliran, stoga je u ovom trenutku srpskim firmama teško otpustiti postojeće radnike u stalnom radnom odnosu kako bi umjesto njih zaposlili onu jeftiniju – učenike. Ukoliko još nije provedeno državno subvencioniranje poduzetnika s ciljem sudjelovanja u modelu dualnog obrazovanja, ovo bi mogao biti Vučićev idući potez.
Odnos novinara, tržišta i obrazovanja
No, da li je igdje zaista deregulacija radnog zakonodavnog okvira dovela do većeg zapošljavanja i istovremenog rasta cijena rada, potrošnje i kupovne moći? Bez olakšica za zapošljavanje poduzetnicima Vučić ne može progurati dualno obrazovanje, a nakon toga, može doći samo do otpuštanja skuplje i unajmljivanja jeftinije radne snage, uz nižu cijenu rada i veće profitne marže. Vučićeve izjave nisu stoga ništa nego još jedan spin.
Za razliku od poduzetnika, molbama Premijera da se pozitivno piše o ovome prioritetu odazvala se, čini se, većina srpskih novinara, pa tako nikome od njih nije palo napamet pitati nezainteresirane poduzetnike i članove vlade da li bi radije da njihova vlastita djeca idu u ovakve škole ili u tradicionalne. Također, nikome od srpskih novinara čini se nije palo napamet niti propitati što točno znači imperativ “da tržište rada uslovljava šta će ko da upiše i čime će da se bavi”.
Prave li se srpski političari glupima ili doista ne idu u korak sa globalnim tržišnim dinamikama kada kažu da je greška što njihova poduzeća nemaju dugoročne strategije. U doba ekstremno brzog napredovanja tehnologije, kada robotika sve brže smjenjuje manualnu radnu snagu, da li iti jedno od tih poduzeća može objektivno napraviti desetogodišnji plan? Da li je ijedan desetogodišnji plan iz 2005. primjenjiv 2015. godine? S obzirom sve veće razlike između duljine trajanja obrazovanja u odnosu na dinamiku i fluktuacije globalnog tržišta rada da li je taj imperativ da tržište određuje “šta će ko da studira i čime će da se bavi” uopće realan kriterij? Ili je sljedeći Vučićev potez smanjivanje vremena trajanja obaveznog obrazovanja, no pod koju cijenu?
U konačnici, ako u obzir uzmemo da zanate uglavnom upisuju osobe slabog imovinskog statusa, te da je obrazovanje primarno socioekonomska kategorija, model plaćene prakse zaista može doprinijeti socijalno najugroženijima, ali šire pozitivne makroekonomske pokazatelje može poboljšati samo pod uvjetom da ne erodira postojeću razinu radnih prava. A bez takve erozije, firme nikad neće biti zainteresirane za dualno obrazovanje jer im se ne isplati uzimati neobrazovanu radnu snagu koju moraju nadgledati po istoj cijeni po kojoj već imaju kvalitetne radnike s iskustvom.