Srpski premijer Aleksandar Vučić nalazi se u trodnevnom posjetu Parizu. Tamo obavlja standardne protokolarne dužnosti i sastanke, a navodno će održati i “predavanje” na jednom pariškom sveučilištu pod naslovom “Stabilan Balkan kao uslov napretka Evropa”. No, najinteresantniji istup na izletu u Parizu dogodio se na poslovnom forumu. Pred osamdesetak predstavnika francuskih kompanija zainteresiranih za ulaganje u Srbiju, Vučić je iznio sve beneficije koje će ih dočekati ako se odluče za investicijski zahvat.
Pored samohvale s fiskalnim pokazateljima, Vučić je francuskim investitorima doslovno ponudio “sve što treba”: “Šta god da vam bilo ko u okruženju ponudi za vaše kompanije, subvencije, podsticaje zapošljavanju, Srbija može da pruži nešto bolje uslove. Kažem unapred, dođite i proverite, dođite sa papirom, recite ‘ovoliko je dala Makedonija, ovakve uslove imamo u Bugarskoj, Rumuniji…’ Dođite u Srbiju, mi ćemo dati bolje uslove.” Zatim je te uslove i precizirao rekavši da će oni biti minimalno 5% bolji nego u ostalim zemljama regije.
Prešućeni rizici
Premda se radi o klasičnoj retorici “kompradorskog uslužnog sektora”, doduše prilično otvorenoj i bez previše ustezanja, valja joj razmotriti implikacije i staviti ju u kontekst recentnih diplomatskih trvenja na Balkanu. Za početak se osvrnimo na fiskalne kontradikcije Vučićeva obećanja investitorima. Ta obećanja mahom se tiču poreznih olakšica, subvencioniranja novih radnih mjesta ili infrastrukturne podrške. Dakle, za privlačenje investicija planirani su manjkovi na prihodovnoj strani proračuna, kao i veća izdvajanja na rashodovnoj strani. S obzirom na to da je i niska cijena rada jedan od privlačnijih aspekata za investitora, teško da će povećana potrošnja stanovništva doprinijeti punjenju budžeta. Za daljnje održavanje fiskalne “ravnoteže” jedino što Vučiću preostaje na repertoaru jest rezanje socijalnih davanja.
S druge strane, predizborna kampanja u Hrvatskoj i najavljeni referendum u Republici Srpskoj poslužili su u proteklih par tjedana kao poligon za vježbanje “suverenističkog” garda ovdašnjih državnika. Retorika uvreda i prijetnji poslužila je lokalnim, ali i međunarodnim tumačima političke stvarnosti, da započnu s pričama o ponovnom razbuktavanju nacionalizma, prijetnjama miru na Balkanu i najavama novih ratova. Ono što je sigurno jest da nitko od tih prognostičara neće Vučićeva pariška obećanja investitorima staviti u kontekst tog navodnog trenda. Naprotiv, vjerojatno će okret ka ekonomiji tumačiti kao pravi korak u smirivanju strasti i stabilizaciji Balkana.
No, upravo logika ekonomske konkurencije i utrke prema dnu između država na Balkanu koju propagira Vučić predstavlja veći rizik za stabilnost i mir u regiji od sporadičnih nacionalističkih izjava političara. Borba za privlačenje stranih investicija koja se svodi na nuđenje što niže cijene rada i rezanje socijalnih transfera teško da može ponuditi okvir za suradnju među narodima na ovom području.