Izuzmemo li daljnju apatiju unutar SDP-a, protkanu povremenim kilavim pozivanjima na mobilizaciju putem objavljivanja kandidatura za predstojeće izbore unutar stranke, postizborne slagalice u Hrvatskoj obilježavaju dva procesa. Prvi je onaj centralni koji čine pregovori između HDZ-a i Mosta oko formiranja parlamentarne većine i nove vlade. Drugi se pak tiče previranja na parlamentarnoj periferiji. I može se reći da se žanrovski drastično razlikuju.
Ako je suditi iz vizure medijskog predstavljanja, razgovori između HDZ-a i Mosta teku relativno mirno. Više je razloga tome, a jučer ih je sublimirao Vladimir Šeks, jedan od najiskusnijih HDZ-ovaca i u kuloarima detektiran kao jedan od ključnih savjetnika Andreja Plenkovića: “Pregovori su vrlo nježna i plaha biljka, kao srna. Neki čudan zvuk ih može uznemiriti.” Preuzimajući Milanovićevu političku metaforiku nježnih biljaka, Šeks je htio poručiti da se pregovori ovaj put, za razliku od kakofonije prije desetak mjeseci, vode puno tišim, ali presudnijim potezima koji bi trebali jamčiti opstojnost i dugotrajnost novoformirane vlade.
Desna balansiranja
Pored toga što se ovaj put SDP nalazi van igre i Most ne može više tako lako skakati naokolo i ucjenjivati, HDZ je i u nešto povoljnijoj poziciji s obzirom na to da bi mogao sastaviti, iako vjerojatno nestabilniju, i vladu bez Mosta. Također su i u Mostu svjesniji da im ucjene i moralizacija mogu daljnje naštetiti političkom kredibilitetu, pa, barem zasad, stvari nastoje odraditi u žanrovskom ključu koji je nametnuo Plenković. S obzirom da ti pregovori do sada nisu dali dovoljno medijski sočnog materijala, analitičari i prognostičari su se okrenuli sudbini Zlatka Hasanbegovića u novoj vladi.
Čini se sve očitijim da će ga Plenković eliminirati iz kruga kandidata za ministra, kao što se i vidi da je Hasanbegović sve nervozniji i nastoji medijskim istupima i prešetavanjem po zgradi dok traje sjednica HDZ-ova pregovaračkog odbora s predstavnicima nacionalnih manjina izvući Plenkovićevu eksplicitniju reakciju i stav. S obzirom na sastav pregovaračkog tima, pozicioniranje jakih stranačkih figura poput Milijana Brkića, ali i na činjenicu da je Plenkoviću ne baš očekivana izborna pobjeda očvrsnula poziciju u stranci i dala dodatni legitimitet, Hasanbegovića vrlo vjerojatno čeka dozirano kadrovsko prigušivanje. To bi se najelegantnije trebalo odraditi prebacujući raspravu na teren “ekspertize” tako da se na mjesto ministrice kulture postavi tehnokratkinja Nina Obuljen, a njen izbor opravda stručnošću. Na taj bi se način izbjegla dimenzija “ideološkog” obračuna i dijeljenje stranačke baze.
Teorije zavjere i napušteni “ideali”
Za razliku od opreznije, barem medijske, taktike glavnih igrača, na parlamentarnoj margini gori sve. Krenimo sa Živim zidom. Teško je izdvojiti sve rukavce sapuničaste drame, od blokiranja na fejsbuku preko “debila” do navodnih sumnjivih kuverti, ali da se prepoznati trend koji je bio gotovo pa neminovan. Nakon što su stekli političku popularnost i društvenu legitimaciju radom na terenu kroz borbu protiv deložacija, Živi zid se pretvaranjem u elektoralni projekt prepustio svim proturječjima i zamkama koje taj projekt nosi sa sobom. Dvije su ključne: personalizacija i dodatna ideološka konfuzija. Profiliralo se nekoliko istaknutijih figura, a ionako sumanute teorije zavjere su izgubile svu društvenu plauzibilnost koja se do sada bila zasnivala na konkretnoj pomoći ljudima. Kad je taj tip političkog rada manje-više nestao, teorije zavjere su jednostavno prešle u odnose među vodećim pojedincima, pritom i ljubavnim parovima. Jedini pobjednici u cijeloj priči su bivši Mostovci predvođeni Ivanom Lovrinovićem. Ulaskom u koaliciju sa Živim zidom su iskoristili njihov elektoralni potencijal i ušli parlament, što im nikako ne bi bilo ostvarivo da su išli samostalno.
Ništa manje uzbudljivo nije ni u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Stvari su se zakuhale već prije izbora odlukom novog predsjednika Beljaka da se priključi SDP-ovoj Narodnoj koaliciji. Struja u stranci predvođena europarlamentarkom Marijanom Petir, kao i većina medija, tu su odluku smatrali “neprirodnom” i prepoznali ju kao odstupanje od tradicionalnog ideološkog kursa stranke. Premda se, promatrajući povijest stranke i neprestana vrludanja, vrlo teško može odrediti što bi to bio njen tradicionalni ideološki kurs. Nakon neuspjeha na izborima, spomenuta struja je krenula u rušenje Beljaka, napravivši pritom i igrokaz na pressici s vilama kojima će istjerati Beljaka. No, on se nije dao smesti. Odmah je mandate u Saboru ponudio Plenkoviću, tri dana nakon što je tu mogućnost odlučno odbacio, nastojeći time neutralizirati Petir i družinu. I time je zapravo ostao najvjerniji stranačkim idealima: kontinuiranom vrludanju.
A u cijeloj priči opet je najpogubljeniji na kraju ispao SDP: “To je izdaja ideala Narodne koalicije, izdaja kakvu nismo očekivali.”