Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu jutros se trebala održati redovno zakazana sjednica Fakultetskog vijeća, što se nije dogodilo jer je dio profesora nezadovoljan ponašanjem dekana opravdano srušio kvorum nužan za njegovo legalno i legitimno zasjedanje. Radi se naime o tijelu koje u radu visokoobrazovnih i znanstvenih institucija ima moć i ulogu kakvu u radu neke države inače ima parlament. Fakultetska vijeća predstavljaju demokratsku kičmu znanstvenoobrazovnih institucija u Hrvatskoj i suspenzija te onemogućavanje rada jednog od njih za cijelu instituciju može imati isti paralizirajući učinak kakav bi imala suspenzija parlamenta. Stoga, govori o institucionalnoj i političkoj krizi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nisu preuveličavanja niti pretjerana dramatiziranja s ciljem privlačenja medijske pozornosti.
Da je situacija na Filozofskom izmakla kontroli potvrđuje i jutrošnja izjava rektora Sveučilišta u Zagrebu, Damira Borasa, inače bivšeg dekana Filozofskog fakulteta i nimalo nevinog promatrača u kreiranju ove krize. Na rektoru naime leži odgovornost za smjenu studentskih predstavnika, koja je dovela do pobune profesora i rušenja kvoruma. Da se malo zaletio s pružanjem ruke svojim desno orijentiranim kolegama s Filozofskog, Boras je potvrdio blagim reteriranjem, kazavši jutros za N1 kako je “situacija na Filozofskom fakultetu ozbiljna. Svi elementi sustava moraju funkcionirati legalno. Moramo uzeti malo vremena i razmotriti kako se postaviti u novonastaloj situaciji”.
Dekanova ostavština
Na jutrošnjoj sjednici trebao je biti dovršen, prije ljeta započet, postupak razrješenja aktualnog dekana Vlatka Previšića, no, zahvaljujući njegovoj intervenciji te rektorovoj suspenziji 13 studentskih predstavnika u Fakultetskom vijeću, postupak je onemogućen na nelegalan i nelegitiman način, što je revoltiralo profesore koji su odlučili srušiti kvorum i nedopustiti Dekanu daljnju samovolju. Previšićevo predsjedanje Fakultetom neće ostati zapamćeno ni po čemu dobromu. Njegovo su nasljedstvo nepoštivanje mišljenja koja nisu desničarska, sabotiranje zapošljavanja osoba koja desnoj fakultetskoj struji ne odgovaraju, nepoštivanje redovnih profesora, nepotizam, onemogućavanje studentskog okupljanja i aktivističkog djelovanja kojeg su prethodne uprave, ako ne poticale, onda barem tolerirale, itd… Nasuprot njemu, prethodni dekani često su u vanfakultetskim prilikama zadovoljno isticali “svoje studente” kao kritički oblikovane političke subjekte, smatrajući to dokazom da ova društveno-humanistička institucija ispunjava svoju obrazovnu funkciju stvaranja kritičkog mišljenja i poticanja javnih rasprava na društveno relevantna pitanja. Uloga je to koju dekan Previšić ne samo prezire, nego i sustavno zatire.
On jasno demonstrira svoj prezir prema oblicima lijevog aktivizma prisutnima na FFZG-u, realizirajući time sam sve optužbe za koje bi volio da su zapravo odgovorni studenti. Događaji na ovoj instituciji u posljednjih nekoliko dana, sigurno su Previšića učinili još frustriranijim: naime, dok optužuje studente za opstrukciju rada fakulteta, sam već godinu dana sprječava regularan rad Vijeća. U panici od studentske blokade sam je potpuno zablokirao fakultet – uz pomoć privatnih zaštitarskih firmi – također presedan. Potom je izbacio studente iz knjižnice i onemogućio normalno kretanje ljudi po jednoj javnoj, a ne privatnoj ustanovi. Podsjetimo, suprotno njegovim metodama, u situacijama studentske okupacije, jedino što se de facto onemogućavalo bila je nastava. Održavale su se konzultacije, a po zgradi se moglo normalno kretati. Potrebe niti za policijom niti za privatnim zaštitarima nije bilo.
Legitimacija metode blokade
No, osim što je protiv sebe ujedinio studente, profesore i medije, Previšić je uspio protiv sebe kreirati široki društveni konsenzus, pa se svoje mišljenje na ovu temu nisu libili pokazati niti kandidati za novog predsjednika SDP-a. Prisustvom na sinoćnjem plenumu prominentni članovi SDP-a svakako su nastojali prikupiti koji bod za sebe, pokušavajući time pokazati da njihovi tobožnji planovi o lijevom zaokretu SDP-a kao i demokratizacija stranke nisu tek isprazne fraze, međutim za to je ipak potrebno puno više od prisustvovanja jednom plenumu.
Svojim ponašanjem na mjestu dekana, Vlatko Previšić, napokon je jednom za svagda legitimirao misterij studentskog prava na blokadu fakulteta. Njegovo nedemokratsko djelovanje odagnalo je sve sumnje u legitimitet okupacije javnih institucija kao metode političke borbe. Naime, razlike između zamračenih roleta i ugašenih svjetala Previšićeve blokade i javnih alternativnih predavanja one studentske, kao i Previšićevi naoružani privatni zaštitari, naspram nenaoružanih studenata volontera potpuno su transparentne. Samo je jedna od ovih metoda i legalna i legitimna, a to nije Previšićeva.