Prema saznanjima Al Jazeere, Vlada Srbije bi na sljedećoj sjednici trebala trebala zatvoriti 460km tzv. nerentabilnih pruga, otprilike sedminu postojećih. Još nije poznata sudbina 390 kilometara pruga koje su također “sumnjive”. Taj potez je daleko od neočekivanog, radi se o krajnjem ishodu “restrukturiranja” željeznica, nezaobilaznom etapom eurointegracijskih procesa. Pritom je Vlada malo “ublažila” svoju odlučnost i pokornost profitnoj logici, ponudivši lokalnoj samoupravi da preuzme troškove odražavanja nerentabilnih pruga. Sukladno predviđanjima, samo se pet od dvadeset gradova odlučilo na preuzimanje budžetske odgovornosti.
Nakon što su 2011. pretvorene u akcionarsko društvo, “Železnice” su 2015. doživjele i parcelizaciju, klasičan postupak razdvajanja na zasebnu kompanije po ključu profitabilnosti i uvoda u liberalizaciju tržišta. Tako danas djeluju “Infrastruktura železnice Srbije”, “Srbija kargo”, “Srbija voz” i “Železnice Srbije”. Pored eliminiranja nerentabilnih pruga, na one rentabilne će se postepeno uvesti i “zdrava konkurencija”. Već je prošle godine jedna privatna firma započela s radom na 30km zakupljene pruge od Kragujevca do Lapova.
Cijeli proces je vođen ideološkom formulom, empirijski “potvrđenom” proračunskom aritmetikom, koja trenutno diktira društvene i ekonomske procese širom Evrope: javna poduzeća za čije je poslovanje potrebna pomoć iz proračuna moraju se ugasiti. Ili barem određeni segmenti iz njihova područja djelovanja, kao što je slučaj s nerentabilnim prugama. Uvođenje strogih kriterija profitabilnosti i proračunske “neutralnosti” postepeno vodi ka eliminiranju bilo kakvih širih društvenih vizija. Ti su procesi u domeni prometne infrastrukture, najvidljiviji u posljedičnoj centralizaciji i pratećem rastu socijalne nejednakosti po geografskom ključu. Isključivanje provincije iz prometnih mreža, a mahom su i u tim krajevima pruge nerentabilne, siguran je signal obustave bilo kakvih razvojnih politika. Sve dok se “racionalizacija” bude vezivala uz profitne jednadžbe, a ne uz mehanizme društvene solidarnosti i javnog interesa, čega bi proračun trebao biti politička formula, jedini put je daljnja društvena dezintegracija s nesagledivim političkim posljedicama.