Trenutni filmski hit u hrvatskim kinima, ZG80, prikladno je politički čitati zajedno s ranije snimljenim sequelom, filmom Metastaze iz 2009. godine čija se radnja zbiva na prijelazu stoljeća. Time na vidjelo izlaze dva najvažnija ideološka obilježja: jugoslavenski period predstavljen je egzotično kao niz banalnih stereotipa, dok je naknadni tuđmanizam očišćen od bilo kakvih pogubnih društvenih učinaka, makar su Dinamo i Bad Blue Boysi, protagonisti filma, te učinke itekako iskusili.
Za političko čitanje najnovijeg hrvatskog “blockbustera”, filma ZG80 koji autorski potpisuju koscenaristi Robert Cukina i Ivo Balenović te režiser Igor Šeregi, dobro se podsjetiti dviju epizoda iz proteklih godina koje pružaju uvid u makro i mikro politički kontekst. Prva datira u proljeće 2014. godine, kada je Tomislav Karamarko, započinjući kampanju koja će, nešto manje od godinu i pol kasnije, završiti pobjedom Domoljubne koalicije na parlamentarnim izborima, najavio: “Svatko će u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.”
Druga je epizoda prosudba Predsjednice Republike nakon navijačkog pokušaja prekida utakmice između Hrvatske i Češke na ljetošnjem Evropskom nogometnom prvenstvu, kada je navijače koji su pokušali izazvati prekid utakmice proglasila “neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima)”. Potonje je metonimija za dugogodišnje medijsko i političko diskvalificiranje navijačkog pokreta kao političkog subjekta te opravdavanje ekstenzivne represije nad navijačima. Uz to, nezanemariva je i činjenica da je film proizveden sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra, javne ustanove “koja se bavi poticanjem proizvodnje audiovizualne djelatnosti i promicanjem audiovizualne kulture”, a financira se “iz državnog proračuna te iz dijela ukupnog godišnjeg bruto-prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti”.
Unatoč tome što je nemoguće uspostaviti izravnu motivacijsku vezu između nastajanja ZG80 i realizacije desne političke agende u vrijeme Vlade Domoljubne koalicije i MOST-a, epitomizirane u potezima Zlatka Hasanbegovića u svojstvu ministra kulture, nemoguće je i zanemariti poveznice narativa ponuđenog u filmu i ideološkog narativa koji se u mandatu rečene Vlade materijalizirao.
Nizanje stereotipa
Filmski narativ o kojemu je riječ nastao je da bi se ispričala pozadina likova koji nose radnju Metastaza, filma Branka Schmidta po scenariju Ive Balenovića iz 2009. godine. Međutim, za razliku od teško probavljivih Metastaza, filma koji pruža psihosocijalne profile likova generacije koju je rat zatekao u ranim dvadesetima, ZG80 estetizira huligansku supkulturu ne pričajući nikakvu koherentnu priču, već niže jednu za drugom akcijske i parodijske sekvence. Budući da je idejni otac filma Cukina bivši navijač, brojne od filmskih sekvenci počivaju na stvarnim doživljajima navijača iz druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Štoviše, čak su i neki likovi bazirani na stvarnim navijačima, o čijim avanturama postoje sačuvani audio i audiovizualni materijali koje je lako naći na YouTubeu – primjerice Buba.
Unatoč, dakle, činjenici da je dio likova i događaja iz filma stvaran, autori su to zanemarili i te su likove sveli na karakterno plošne stereotipizirane lutke u svojem akcijskom spotu. Kao rezultat dobili smo film u kojemu su Boysi Boysi zato što su iz Zagreba, Delije su Delije jer su Srbi, Teča je partizanovac jer je vojno lice, Dragana sanja o tome da postane pjevačica novokomponovane narodne muzike zato što joj se ne ide na fakultet, a Torcida ispomaže Boyse na gostovanju jer su oboje Hrvati. Komunikacija takvih plošnih likova očekivano je puna stereotipa poput onih da je Beograd prljavi lopovski grad, nasuprot Zagrebu koji je mitteleuropaeische džepna metropola, zatim onoga da je Franjo Tuđman bio prvi predsjednik FK Partizan ili izrugivanja slovenskoj malobrojnosti.
Noseći lik, onaj Krpe – koji je u Metastazama ratni veteran opterećen psihopatologijom, kvartovski i obiteljski nasilnik te, naposljetku, pljačkaš – u ZG80 funkcionira kao uzor za kojim se vodi ekipa mlađih klinaca iz kvarta, alfa mužjak oko kojeg se formira čopor i kojeg se bespogovorno slijedi. On predvodi grupu u njezinim dogodovštinama: prvo stariji par “poduči” navijanju za Dinamo, zatim sklapa strateško savezništvo s bratsko-rivalskom Torcidom pred odlazak na gostovanje u mrski Beograd, vodi skandiranje “Za dom spremni” na Marakani, organizira bijeg pred Delijama te je prvi u jurišu kad dođe vrijeme za okršaj. A okršaja su dva, jedan ekstenzivno prikazan u Beogradu protiv Delija i drugi, samo najavljen zamrznutim zadnjim kadrom – juriš na miliciju na zagrebačkom Glavnom kolodvoru pod sloganom “Ne bu nas u našem gradu niko jebal”.
Zaobilazno veličanje tuđmanizma
Kao što likovi i izjave autora jasno i nedvosmisleno postavljaju ZG80 kao prequel Metastaza, tako i zadnji njegov kadar sugerira da je izravni nastavak ovog filma mitska, nikad odigrana, utakmica Dinama i Crvene Zvezde na Maksimiru 13. 5. 1990. godine, dakle ona utakmica kojoj se često tepa da je bila prva bitka posljednjeg hrvatskog rata. Imajući to u vidu, ovaj film proizvodi vremensku petlju u kojoj 2016. godine opravdava patologiju likova filma snimljenog 2009. godine, s radnjom smještenom negdje na prijelaz tisućljeća, akcijama tih istih likova s kraja osamdesetih godina. Unatoč činjenici da je jedan od trojice autora akter toga vremena, iz plošnosti likova i količine stereotipa možemo pretpostaviti da je ono autorima nepoznato.
Ono što autorima nije nepoznato tuđmanistički su ideologemi, odnosno motivacijski pokliči državotvorne mitologije lišeni ikakve historijske, socijalne ili političke kontekstualizacije. To, u autorima naklonjenom umačenju, izravno proturječi namjeri scenarista Cukine da prikaže kako su Krpa, Filipo, Kizo i Dejo postali onakvima kakvi su u Metastazama. U tumačenju koje bi, pak, bilo nenaklonjeno i autorima i likovima, mogli bismo zaključiti da je antisocijalnost likova iz Metastaza prouzročena u potpunosti njihovom pripadnošću huliganskoj supkulturi. Banalnost potonjeg značila bi da, poput autorskog trojca ovog filma, potpuno zanemarujemo jugoslavensku ekonomsku i političku krizu u kojoj je ta supkultura stasala, kao i porazne socijalne učinke tuđmanizma.
A odnos prvog Predsjednika prema najvećem od zagrebačkih nogometnih klubova jasno pokazuje model njegove ideologije: najprije oštar raskid s jugoslavenskim i socijalističkim nasljeđem; zatim damnatio memoriae istoga; supstitucija zabranjenog sjećanja eklekticistički sklepanom mitologijom pomirbe (prvo u imenu HAŠK-Građanski, zatim u inkorporiranju grbova HAŠK-a, Građanskog i Dinama u grb NK Croatije); naposljetku, represija organiziranog neslaganja i fizički i simbolički. Ekonomski, stvar je puno izravnija, a svodila se na uspostavljanje apsolutne moći privatnog raspolaganja nogometnim klubom.
Pop-kulturna prilagodba državotvorne ideologije
Kada bismo ZG80 analizirali površno i prvoloptaški, poput humora kakvim film obiluje, mogli bismo reći da je ZG80 jeftin pokušaj opravdanja neželjenih posljedica plemenitim, naravno državotvornim, namjerama. No takva bi prosudba zanemarila dvije, po mom sudu, vrlo važne stvari: problem neznanja koji Jugoslaviju na diskurzivnoj razini svodi na set stereotipa, a praktično, kao u ovom primjeru, na nekakvu terra iugoslavis incognita; te na problem banalizacije, odnosno svođenja neke društvene grupe na njezine socijalno devijantne manifestacije. U odnosu na potonje, ne možemo ignorirati činjenicu da upravo navijačke skupine zadnjih godina vode najvidljivije i najmasovnije borbe za demokratizaciju nekog društvenog sektora i time oponiraju poretku uspostavljenom devedesetih.
Iako su njihovi reformski zahtjevi – od Torcidinog Kodeksa nadalje – politički ograničeni, neosporno je da su rezultirali bitnim diskurzivnim i legislativnim pomacima. Na toj razini možemo istaknuti afirmaciju tzv. socios modela, dakle javnog, odnosno navijačkog, upravljanja nogometnim klubom nasuprot različitim oblicima koruptivnog upravljanja nogometnim klubovima. Povrh borbe za “isušivanje močvare”, javio se i niz grassroots navijačkih inicijativa koje su se izmjestile iz mejnstrim praksi klupskog nogometa i preporodile se u najnižim rangovima natjecanja, povezujući nogomet s medijski ne toliko atraktivnim, a opet vrlo političnim, radom u zajednici.
I dok sa strane, uvjetno rečeno, socijalno poželjnih navijačkih praksi možemo uočiti ohrabrujuće pomake, dominantno stereotipne predodžbe jugoslavenskog socijalizma sve se više učvršćuju. Pokazuju to istraživanje za istraživanjem o političkim stavovima srednjoškolaca, to jest njihovi stavovi koji se tiču različitih manjinskih grupa i tzv. NDH. Osim što se takvi stavovi reproduciraju konzumiranjem državotvorne mitologije u školskim programima i javnim djelovanjem konzervativnih institucija, nakon ovog filma za očekivati je da će sve više poljem njihove reprodukcije postajati i popularna kultura, i to u registru koji je takozvanoj “urbanoj publici” prihvatljiviji od orgijastičnog nacionalizma thompsonovskog tipa. Utoliko Šeregijev uradak pokazuje prevladavajuće razumijevanje tuđmanizma kao nečeg što ne može biti loše jer, eto, “imamo Hrvatsku”. Paralelna nepoznatost jugoslavenskog socijalističkog nasljeđa, kao i ignoriranje socijalne devastacije u postsocijalističkoj tranziciji, istovremeno, ostaju barijera koju svaka emancipatorna politička praksa mora naučiti kako preskočiti.