Nedjeljni referendum u Republici Srpskoj u regionalnim je medijima uglavnom bio predstavljen kao navodni mehanizam za eskalaciju novih etničkih sukoba. Međutim, sveden na manevarski politički prostor Milorada Dodika, referendum je predstavljao pokušaj odgovora na dvije prijetnje: jačanje opozicije unutar entiteta i sve očitiji gubitak vanjskopolitičke podrške.
U Republici Srpskoj je odrađen referendum o Devetom januaru – danu koji se u tom bosanskohercegovačkom entitetu slavi kao Dan Republike. U periodu pripreme i održavanja referenduma uži region je zapljusnuo val medijske histerije zasnovane na kratkotrajnim impresijama, posredovan tabloidnim formama kojima se po žanrovskom određenju “ne da baš” prpati po kalendarskom kontekstu referenduma i mirkopolitike Republike Srpske.
Kako nedjeljne noći i inače pate od manjka intrigantnih sadržaja, nemalom broju nas se dogodilo da smo na kraju završili na hrvatskim mejnstrim portalima i svjedočili proglašenju neke nove države, sat i po vremena vožnje od Zagreba. A nema dužih sat i po vremena, dobro dva ako ste pristojni u prometu, kao od Zagreba do Banja Luke. Nekad vam se čini da vas policajci i carinici na granici namjerno drže koji minut dulje, samo da vam utuve (u glavu) dojam da je ta Republika Srpska, u nekoj sasma drugoj dimenziji u koju vam se neće dati više ikad zaći. Nakon nedjelje pogotovo.
Referendumski kontekst
Kako bismo se bar malo približili razumijevanju situacije u Republici Srpskoj, nije na odmet prisjetiti se kratke povijesti koja je dovela do 25. rujna i odluke Narodne skupštine Republike Srpske o održavanju referenduma. Kako i mnogi sarajevski (ili iz Sarajeva dislocirai) komentatori primjećuju, referendumsku priču je zakuhao sam predstavnik bošnjačkog korpusa u Predsjedništvu BiH, Bakir Izetbegović koji je podnio Ustavnom sudu BiH apelaciju o ustavnosti Zakona o praznicima Republike Srpske. U studenom prošle godine, Ustavni sud koji čini devet članova (po dva iz svaka od tri konstitutivna naroda + 3 suca odnosno sutkinje koje imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija sa Predsjedništvom BiH), većinom je prihvatio apelaciju Bakira Izetbegovića i donio odluku prema kojoj je Zakon o praznicima RS-a u suprotnosti s pojedinačnim stavcima prvog i drugog članka Ustava Bosne i Hercegovina i međunarodnim konvencijama.
Kao rezultat toga, dolazi do očekivane konsolidacije političke elite u Republici Srpskoj koja nastavlja slaviti i ritualizirati 9. januar, a onda ljetos Narodna skupština Republike Srpske donosi odluku o raspisivanju referenduma uz podršku svih srpskih stranaka. Referendum je raspisan za 25. rujna, a referendumsko pitanje je glasilo: “Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske”. Tada je imenovano i povjerenstvo za provedbu referenduma koje od državne institucije zadužene za provedbu izbora – Središnjeg izbornog povjerenstva BiH – ne dobiva popis birača u Republici Srpskoj, nego se referendumski popis sastavlja prema podacima MUP-a Republike Srpske što je jedna od većih proceduralnih nedostataka ovog referenduma.
Jedini odgovor koji je u tako postavljenom scenariju nedostajao bio je – da li će na referendum izaći dovoljno birača (prema Zakonu o referendumu, potrebno je da se izjasni više od 50% upisanih birača) s obzirom na poslovičnu “opću apatiju” koja se koristi kao nedovoljno dobro objašnjenje svih felera domaćih demokracija, lokalne izbore (sljedeće nedjelje), ali i jako “čudljivu” atmosferu prije samog referenduma koju nije mogao mistificirati ni propagandni rad Radiotelevizije Republike Srpske. Iako je “prebacio” 50% pa je na kraju na referendum izašlo 55% – to je samo potvrdilo nešto što dosad nije bilo lako zamisliti.
Jačanje opozicije
Naime, po prvi put se potvrdio dojam koji se ispod glasa ponavlja posljednje vrijeme, da se čini da Milorad Dodik polako postaje dio političke povijesti, ili ako ne povijesti, onda se bar ne čini toliko izvjesnom njegova politička budućnost. I to ne zbog prijetnji optužnicama uslijed raznih afera koje nema potrebe ni nabrajati (jer ih je previše), ili pak reakcije Tužiteljstva BiH ili visokog predstavnika Valentina Inzka zbog provođenja referenduma, odnosno nepoštivanja odluke Ustavnog suda.
Milorad Dodik, izgleda gubi vlast u “demokratskoj proceduri” od ekipe koja se dosad nije baš najbolje snalazila u zamkama koje je popularni Mile postavljao. Jedna od tih zamki je trebao biti i ovaj referendum. Prvotno zamišljen da se dogodi na sam dan lokalnih izbora (2. listopada) na kraju je ipak bio pomaknut tjedan prije da ne bi bila toliko transparetna njegova sekundardna (a moguće i primarna) nakana – da podigne rejting Miloradu Dodiku i njegovom SNSD-u pred lokalne izbore, pogotovo u ključnim gradovima: Banjaluci, Bijeljini i Trebinju.
Međutim, ovoga puta, opozicija sastavljena ispod jedinog zajedničkog nazivnika – Milorada Dodika – uspjela je odigrati partiju koja bi im, kako sada stvari izgledaju, mogla osigurati drugu pobjedu na putu osvajanja većine u Narodnoj skupštini RS-a za dvije godine. Prvu (polu)pobjedu koalicija nazvana Savez za promjene sastavljena od postkarađićevskog SDS-a, te “umjerenjaka” PDP-a i NDP-a, osigurala je na općim izborima prije dvije godine osvajanjem stolca srpskog člana državnog predsjedništva u kojem danas sjedi nekadašnji predsjednik PDP-a, desni liberal, Mladen Ivanić, a onda i stvaranjem većine u Parlamentu BiH zajedno sa nacionalnim strankama ostala dva naroda.
Dodik je na kraju uspio zadržati svoju poziciju predsjednika RS-a, a onda postizbornim mešetarenjem koje je u narodnom pamćenju ostalo zabilježeno pod kodnim nazivom “Afera Papci” i većinu u Narodnoj skupštini. Druga pobjeda opozicije bila bi osvajanje Banja Luke (i još nekih manjih gradova) na lokalnim izborima, a treća na općim izborima za dvije godine, čime bi dugogodišnja vladavina Milorada Dodika, ako ne bila okončana, onda svakako prekinuta na određeni period.
Diktat vanjskopolitičkog konteksta
Čini se da je toga svjesna i međunarodna zajednica pa već treći dan poslije referenduma nema reakcija. Američka ambasada koja se u vatikanskoj maniri “urbi et orbi” uz priključak postbrexitovske Velike Britanije, zna često oglasiti o političkoj situaciji u zemlji zasad šuti. Prema informacijama koje su iznijete na televiziji N1, visoki predstavnik Inzko je u svojoj rodnoj Austriji gdje, kako se to veli, obavlja konzultacije. Službeni Beograd je odradio svoju ulogu koju mu je namijenio “europski put” i uskratio podršku referendumu, odnosno Dodiku. Iako je cijeli “srpski politički vrh” iz BiH došao u posjet tražeći zeleno svjetlo Beograda, ispraćeni su na način da su pressicu morali održati u dvorištu Andrićeva vijenca 1. A zadnje putovanje pred referendum koje je Dodik obavio – ono u Kremlj – pokazalo je i da Rusija ne želi dalje ulaziti u ovo priču dalje od izuzimanja od mišljenja u Vijeću za implementaciju mira.
Kao što vidimo, razna hodočašća su obilježila Dodikov referendum ukazavši na širi geopolitički kontekst u kojima se on (za)desio, a kojeg Dodik nije znao “hendlati”. Posljednjih par dana ga je obilježilo i skriveno pokajništvo i povlačenje kočnice. Iako i dalje glagoljiv u svojim suverenističkim izvedbama pa po novom traži dogovor tri naroda, bez međunarodnih posrednika, on je istovremeno svjestan da bez međunarodnog kapitala (što onog nacionalnog – prije svega Rusije, što onog financijskih institucija) i neke vrste tapšanja po ramenu, ne može održavati vlastitu hegemoniju. Dodik se konačno opekao onoga trenutka kada je shvatio da Rusiji – u novim poboljšanim odnosima s Ankarom – Republika Srpska nije najbitnija priča i da će po svemu sudeći u ovoj priči, ostati sam.
On je tako od herojsko-bundžijske figure koja zaziva tradiciju srpskih ustanika revolucionara s kraja 18. i početka 19. st, postao tragička figura bosansko-hercegovačkih kontradikcija i hibrisa, ponavljajući greške svojih političkih prethodnika. Ili ako ćemo preciznije, svoje političke majke Biljane Plavšić, kao bitnog dijela panteona zaslužnog za osnivanje Republike Srpske. Njih s političke scene nije odvela činjenica da su bili “ratni zločinci” i “odgovorni za etničko čišćenje”, nego da su u jednom momentu u vlastitoj samoći i izolaciji pobenavili, izgubili doticaj s (vanjskopolitičkom) realnošću (uključujući i Beograd i tada slabu Moskvu) i počeli se ponašati politički iracionalno. Jednako tako, Dodika s političke scene neće odvući to što je odgovoran za pljačkanje vlastitog naroda, za protivljenje odlukama Ustavnog suda BiH i provođenje nekakvog referenduma, nego prešutni konsenzus svih vanjskopolitičih aktera (uključujući Beograd i sada jaču Moskvu) da je vrijeme isteklo i da ga se prepusti užasima “demokratskih procesa” u jednom protektoratu na zapadu Balkana.