Prema informacijama Instituta za Oceanografiju Scripps smještenoga u San Diegu u saveznoj državi Kalifornija SAD, dobivenima mjerenjima obavljenima u Manua Loa opservatoriju na Havajima, možemo sa sigurnošću zaključiti da je količina ugljičnog dioksida (CO2) u atmosferi ove godine trajno prešla psihološku i krucijalnu granicu od 400 ppm (ppm je oznaka za milijunti dio neke cjeline, “parts per million” kao što je promil oznaka za tisućiti dio nečega ili postotak za stoti dio nečega). Trajni prelazak ove granice predstavlja prekretnicu u klimi Zemlje, odnosno ono na što znanstvenici već godinama upozoravaju: posljedice klimatskih promjena nakon ove točke nezaustavljive su i nosit će ogromne globalne promjene.
Sva klimatska “nastojanja” proteklih godina, od sporazuma iz Kyota nadalje, ciljala su, barem deklarativno, sprječavanju prelaska ove granice. Nakon prelaska 400 ppm-a naše mogućnost za zaustavljanje klimatskih promjena, bez radikalnih promjena društvenih odnosa u pogledu energije i načina proizvodnje, svedene su na nulu. Arktik je 2012. godine bio prvi dio planete koji je prešao u “crveno”, a samo tri godine kasnije količina CO2 u atmosferi po prvi je put ostala iznad 400 ppm cijeli mjesec. Obično, prema mjerenjima u Manua Loi količina ugljičnog dioksida bude najveća u septembru, no ovog septembra ne očekuje se značajnije spuštanje ispod 400 ppm-a. Štoviše, očekuje se upravo suprotno, a to je da septembarska razina ove godine neće biti najveća, već da vrhunac količine CO2 u atmosferi tek dolazi.
Politički promašaji i globalne posljedice
Svih šezdesetak zemlja koje su se prošlog decembra u Parizu obvezale na smanjenje emisije stakleničkih plinova, među koje spada i CO2, sudjeluju u njihovoj emisiji u mjeri od 47,76 posto, no samo zbog toga jer su zapadne zemlje, poput skandinavskih ili Njemačke, prebacile štetne proizvodnje u afričke i sl. zemlje u kojima je industrija podrazvijena, pa ne ispunjavaju svoje kvote za emisiju. Globalno gledano, zapadne zemlje nisu zapravo ništa smanjile, samo su umjesto da emitiraju štetne plinove u vlastitim zemljama, to činile u zemljama u razvoju, a mnoge su čak i zaradile na tome, zahvaljujući poticajima Europske komisije za ugljikove bodove.
Usprkos svim suprotnim političkim pokušajima, globalno i dalje dominiraju fosilna goriva i profitni interes nad javnim i potrebama ekosustava. Primjerice snažna potpora političkih elita sporazumima poput Transatlantskog ili CEFTA-e sa Kanadom, u izravnoj je kontradikciji sa sprječavanjem klimatskih promjena jer podrazumijeva slobodu trgovanja i ekstrakcije fosilnih goriva neovisno o ekološkoj i socijalnoj šteti koju to proizvodi. Čak i izgradnja postrojenja za obnovljive izvore energije počiva na ekološki katastrofalnoj metodi rudarenja materijala na drugom kraju svijeta.
Bez promjene globalnog načina proizvodnje put kojim se krećemo vodi u nepovrat i podrazumijeva globalno izumiranje vrsta, poremećaje prehrambenih lanaca, podizanje razine mora, i kiseljenje oceana. Zbog djelovanja ljudi, svake godine trajno nestaje oko 10.000 životinjskih vrsta, a do 2050. zbog toga će nestati jedna četvrtina vrsta koju poznajemo danas. Prehrambeni lanac poremećen je jer povećanje temperature mora utječe na alge koje onda ne mogu prehranjivati fitoplankton do kojeg potom ne mogu doći druge životinjske vrste, poput riba, ptica ili sisavaca koji ovise o morskoj hrani. Velike količine leda koje se otapaju ispuštaju ogromne količine CO2 u oceane koji onda postaju kiseli, pada njihova pH vrijednost, utječu na fitoplankton koji proizvodi 70 do 80 posto kisika u atmosferi i uzrokuju izumiranje koraljnih grebena koji također imaju važnu ulogu u oceanskim ekosustavima jer, osim što proizvode kisik, drugim vrstama pružaju utočište i izvore hrane. Za nova rješenja sad je već kasno, kao što se uostalom godinama već upozorava, da se sad i zaustavi u potpunosti emisija stakleničkih plinova, već emitirana količina neće u kratkom periodu zaustaviti opisane procese. Politička poruka je jasna, planetarno nema tako važnog prioriteta do profitnog interesa.