Statistički podaci o proizvodnji novih proizvoda u IT sektoru, potvrdili su perspektivu koju je Bilten već isticao: domaća proizvodnja razvija se primarno zahvaljujući domaćim snagama, a ne stranim investicijama. Naime, dok domaći investitori ulažu u proizvodnju, strani investiraju u korisničku i prodajnu podršku, piše Poslovni dnevnik. Za rad u korisničkoj podršci, potrebno je više-manje tek znanje engleskog jezika, ono ne zahtijeva posjedovanje znanja s visokom dodanom vrijednosti. Softverska proizvodnja s druge strane zahtijeva prije svega posjedovanje znanja koje proizvodi visoku dodanu vrijednost.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku proizvođača softverskih proizvoda u Hrvatskoj ima 12.642, odnosno jedan posto od ukupnog broja zaposlenih u zemlji, ili svaki stoti radnik u HR radi u proizvodnji IT sektora, piše Poslovni. Statistike dodatno kazuju i kako se izvoz softvera u posljednjih pet godina udvostručio te je 2015. godine iznosio čak 2,03 milijarde kuna, što je čini jednom od najpropulzivnijih izvoznih grana čiji se rast očekuje po stopi od 6,5 posto u idućoj petoljetki, no što to točno znači i da li je to dobro za daljnji tehnološki razvoj ove zemlje?
Cijena proizvodnje
Proizvodnja softvera tek je jedan dio razvoja novih tehnologija, drugi dio, onaj skuplji, sastoji se od proizvodnje hardvera. Proizvođači softvera s prostora Balkana svoju radnu snagu prodaju po nižoj cijeni od programera iz zapadnih zemalja, a zahvaljujući široko dostupnom javnom obrazovanju dovoljno su kvalitetno obrazovani, izvrsno barataju engleskim jezikom i kulturalne razlike između zapadnih i balkanskih zemalja su minimalne. Ti faktori, kao i geografska blizina, čine ove prostore zanimljive zapadnom IT sektoru koji naručuju poslove od jeftinijih domaćih programera, potom ih izvezu iz naših “nearshore” zemalja, u zemlje u kojima se sklapaju s hardverom, a obično se radi o dalekoistočnim u kojima se hardver sklapa fizički, također po jeftinijoj cijeni rada od one u zapadnim zemljama. Proizvodnja hardvera u tim je zemljama jeftinija jer se nalazišta osjetljivih prirodnih resursa potrebnih za izradu proizvoda suvremene tehnologije, poput laptopa ili mobitela, uglavnom kopaju u azijskim ili afričkim zemljama. Iz perspektive proizvođača mobitela ili pametnih telefona, ovakva distribucija procesa proizvodnje, savršeno je logična.
No, iz perspektive razvoja zemalja malih perifernih ekonomija da li je zaista tako? Za početak intelektualno vlasništvo nad softverom proizvedenim pod narudžbom uglavnom pripada naručitelju, stoga se patenti često računaju kao vlasništvo zapadnih kompanija. Potom, zarada od prodaje tog proizvoda ostaje naručitelju, dok samim neposrednim proizvođačima, nakon prodaje softvera ostaje tzv. “support” koji u ovom sektoru spada u lošije plaćene poslove, “pokretne trake”. Zasad se radi o dobro plaćenim poslovima, jer su globalno promatrano programeri još uvijek deficitarna zanimanja. Ne zbog toga jer obrazovni proces prati proces sazrijevanja ljudi, što ga čini sporim, nego jer se tehnologija razvija puno brže nego što objektivno možemo proizvoditi gotove radnike za softversku industriju. Dokle god je tako, programeri će biti dobro plaćeni, no u trenutku kad obrazovni proces počne “izbacivati” dovoljan broj ovih radnika, past će plaće za poslove s nižom dodanom vrijednosti, poput korisničkog supporta, koji nakon “izvoza softvera” jedino ostaju domaćim proizvođačima. U tom trenutku, baš kao što je bio slučaj s tekstilnom industrijom, sve zemlje bez dugoročne strategije proizvodnje proizvoda s visokom dodanom vrijednosti izgubit će dotad akumuliranu “prednost”.
Dugoročne strategije tehnološkog razvoja
No, dugoročne tehnološke strategije teško je raditi bez velikih i strukturnih javnih ulaganja. Naime, ukoliko neka lokalna startap radna organizacija radi samostalno, zadrži sredstva za proizvodnju u rukama samih proizvođača, ili uz pomoć sredstava nekog fonda za rizična ulaganja, potom odluči da će zadržati vlasništvo nad svojim softverskim proizvodom i sklapati hardver u matičnoj zemlji, s ciljem podupiranja lokalne ekonomije, ne može to zapravo učiniti jer su resursi za takve tehnologije skupi, između ostalog i zbog toga što stižu s drugog kraja svijeta. A skupa je i izgradnja samih postrojenja. Samim tim konačni proizvod na globalnom tržištu cijenom neće moći konkurirati proizvodima velikih firmi.
Zbog svega opisanog, zemlje Balkana zapravo i nemaju drugu opciju osim razvijanja proizvodnje softvera, ona je poprilično jeftina, u startnoj fazi primarno ovisi o samoeksploataciji i besplatnom radu samog neposrednog proizvođača. Bazira se na njegovoj kreativnosti, obrazovanju, upornom učenju novih programskih jezika, laptopu i internetskoj vezi. S druge strane, bez nadgradnje javne politike tehnološkog razvoja, i s popratnih usmjeravanja obrazovnog sektora, softverski razvoj istovremeno je i “plafon” tehnološkog razvoja u ovim zemljama.
U konačnici, bez ideje kakvo društvo u budućnosti želimo i bez krucijalnih političkih poteza u istom smjeru baziranih na razumijevanju da europski strukturni fondovi i strane investicije u “support” ne vode zapravo željenom razvoju, usprkos tome što su plaće trenutno visoke, i ovi radnici pokretne trake budućnosti trenutno žive kvalitetnim životom, trenutni kratkoročni ekonomski rast od 6 ili 10 posto neće u konačnici rezultirati ravnomjernim društvenim tehnološkim razvojem. Umjesto toga, i bez popratih ulaganja u znanost i obrazovanje zabetonirat ćemo svoju poziciju vječne periferije.