Sedamnaest godina nakon rata na Kosovu, politički sukobi u toj zemlji i dalje se uglavnom vode oko odnosa sa Srbijom te sudbine institucija i objekata srpske manjine. Jedan od posljednjih primjera je nikad dovršeni Saborni hram Hrista Spasa koji je 1990-ih provokativno građen na zemljištu Prištinskog univerziteta.
Gradnja Sabornog hrama Hrista Spasa u Prištini osmišljena je još ranih 1990-ih, a njezini temelji postavljeni su u najgore vrijeme “izvanredne uprave” na Kosovu, kada je, unatoč otporu lokalnog stanovništva, režim Slobodana Miloševića uveo svojevrsnu policijsku administraciju nad tadašnjom pokrajinom. Završetak hrama, predviđen za 1999. godinu, onemogućio je rat zbog kojeg je Milošević naposljetku završio pred međunarodnim sudom u Haagu, pod optužbom za zločine protiv čovječnosti, između ostalog i na Kosovu. Od tada, ovaj hram u neposrednoj blizini zgrada Prištinskog univerziteta stoji kao poluzavršena građevina prepoznatljiva po svojoj crvenoj cigli bez fasade, cementnim kupolama i ogromnom zlatnom križu na vrhu.
S obzirom na događaje 1990-ih, za mnoge je kosovske Albance ova crkva trn u oku i spomenik pokušaju Beograda da bezuspješno uspostavi kontrolu nad pokrajinom suprotno željama većine stanovništva. No posljednjih godina, debata oko budućnosti crkve ipak se u velikoj mjeri smirila, postala manje strastvena i preuzela oblik pravnog spora oko vlasništva između Srpske pravoslavne crkve i Prištinskog univerziteta. Naime, kako tvrdi Univerzitet, zemljište na kojem se nalazi hram formalno je u njegovom vlasništvu već pola stoljeća. Ova tvrdnja nedavno je ponovno privukla veću pažnju javnosti i obnovila zahtjeve da se crkva ili sruši ili pretvori u muzej, dok neki ipak smatraju da bi mjesto molitve trebalo sačuvati, odnosno crkvu dovršiti.
Vrlo je vjerojatno da bi hram Hrista Spasa ostao sasvim izvan fokusa javnosti da monasi iz manastira Gračanica, potpomognuti volonterima, nisu prošlog mjeseca počeli uređivati prostor nakon što je ranije u njega provaljeno prilikom čega je zapaljena vatra. Naime, prazna zgrada crkve već je duže vrijeme zaključana, ali nije rijetko da se u nju provaljuje. S obzirom na nezadovoljstvo koje je među Srbima izazvala ova posljednja provala, akcija monaha bila je i svojevrstan protest protiv nemogućnosti i nevoljkosti kosovskih vlasti da zaštite objekt. No akcija čišćenja istodobno nije dobila potrebne dozvole bilo od općine Priština, bilo od Ministarstva zaštite okoliša.
Historijske ironije
Na njoj je ipak sudjelovao i Branimir Stojanović, zamjenik kosovskog premijera i predstavnik Srpske liste. On je ustvrdio da je akcija rezultat napada na crkvu i nedostatka reakcije kosovskih vlasti čiji je i on dio, naglašavajući da “u potpunosti podržava ovu legalnu i humanističku inicijativu”. S obzirom na svoju poziciju, Stojanović je također pokušao argumentirati kako spor oko crkve “nije politički, iako ga neki pokušavaju politizovati”. Osobito je oštar u odgovorima Stojanoviću bio Shpend Ahmeti, aktualni gradonačelnik Prištine, član najveće opozicijske stranke Samoopredjeljenje (Vetëvendosje) i nekadašnji lider liberalne Stranke novog duha.
On je, u skladu sa svojim političkim koncepcijama, spor predstavio kao običan administrativni problem. Naime, u “pravnoj državi”, svatko tko želi podići ili koristiti određeni objekt, bilo da je riječ o privatnoj ili o pravnoj osobi, mora za to dobiti dozvole nadležne općine. No s prebacivanjem diskusije na tu ravan stvar se samo dodatno zakomplicirala. Naime, kao što je za “Radio Slobodna Evropa” ustvrdio Sava Janjić, iguman manastira Visoki Dečani, Srpska pravoslavna crkva zapravo ima dozvolu za gradnju hrama i pripadajućih objekata na prostoru Prištinskog univerziteta koja doduše datira iz 1990. godine, a potpisao ju je Hamdi Vraniqi, tadašnji predsjednik izvršnog vijeća Skupštine općine Priština.
Historijskom ironijom, pokojni Hamdi Vraniqi je ujedno otac aktualnog glasnogovornika općine Priština Erzena Vraniqija i dugogodišnjeg glasnogovornika Samoopredjeljenja. Ne čudi stoga što je hram izazvao sukobe između prištinskih vlasti i vladajuće koalicije na nacionalnoj razini koja uključuje dvije najveće albanske političke stranke i uživa potporu srpske manjine. Predsjednik Kosova Hashim Thaçi i premijer Isa Mustafa otvoreno se protive rušenju hrama, a Thaçi je takav stav obrazložio i tvrdnjom kako “Kosovo ne može u Europu ako će rušiti crkve i džamije”. Kao aktualni miljenik međunarodne zajednice, Thaçi svim silama nastoji normalizirati odnose sa Srbijom i Srbima na Kosovu, a pritom se poziva i na svoju povijesnu ulogu jednog od zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK).
Prošlo vrijeme osvete
Upravo ti njegovi pokušaji su (zajedno s korupcijom) najčešće mjesto kritika koje vladi upućuje opozicija predvođena Samoopredjeljenjem. S obzirom da je ta opozicija na vlasti u glavnom gradu, puno širi politički sukobi su se s nacionalne razine spustili na gradsku razinu i pitanje “srpske crkve”. Dok Thaçi zagovara da se problem riješi dijalogom i pravnim sredstvima, Samoopredjeljenje tvrdi da je hram ilegalan i predstavlja njegovo rušenje kao obični urbanistički zahvat, doduše sa širim implikacijama. Tako je parlamentarna predstavnica Samoopredjeljenja Aira Dërguti nedavno izjavila kako Saborni hram Hrista Spasa “treba tretirati kao ono što zapravo jest – zgrada bez dozvole, koja je ujedno i simbol Miloševićevog genocida, koja budi kolektivnu traumu Albanaca kad god je vide”.
Zajedno s opozicijom, i brojne studentske organizacije protive se dovršetku i otvaranju crkve koja se formalno nalazi na prostoru Prištinskog univerziteta. Sredinom prošlog mjeseca jedna od njih pokušala je na objektu izvjesiti transparent, pri čemu je nekoliko članova uhićeno. Druga je organizirala protest kolektivnim čitanjem ispred zgrade, da bi ih pritom policija okružila kordonom. Treća je zatražila da se hram pretvori u “muzej ratnih zločina”. Sve su načelno svoje protivljenje nastojale predstaviti kao borbu protiv vjerskog objekta na prostoru javnog univerziteta, a slično je postupila i uprava koja je više puta istaknula zahtjev da se zemljište univerziteta vrati u njegov posjed.
Opozicija objektima Srpske pravoslavne crkve zapravo nije nešto novo. Ona je bila osobito izražena neposredno nakon rata, no i otada se periodično obnavlja. Ako je u periodu neposredno nakon rata bila opravdavana željom za osvetom ili bijesom zbog odnosa Miloševića prema Kosovu, sedamnaest godina nakon rata i u trenutku kada se postepeno normalizira i status Kosova i odnosi sa Srbijom, čini se neobičnom. Iako je njezina gradnja 1990-ih bez sumnje bila politička provokacija, sigurno je da se jedna politička greška iz prošlosti danas ne može jednostavno riješiti drugom koja bi izazvala nove etničke tenzije.