Višetjedna kampanja za jučer održani “referendum o kvotama za izbjeglice” u Mađarskoj nerijetko je preuzimala oblik kampanje za navodni “spas” Europske unije. Naime, kako je uporno naglašavao premijer Viktor Orbán, održavanje referenduma bilo je “nužno” kako bi se dala snažnija potpora mađarskoj vladi u borbi protiv “liberalnih metoda elite iz Bruxellesa”. Uz snažnu infrastrukturnu potporu državne administracije, Orbán je dakle uglavnom kopirao populistički diskurz zapadnoeuropske ekstremne desnice koji ova koristi u najvećoj mjeri protiv domaćeg otuđenog političkog rukovodstva. Razlika je samo u tome što je ovu kampanja protiv establišmenta vodio sam establišment u želji da tobožnji “duh vremena”, odnosno opće nezadovoljstvo, iskoristi za jačanje vlastite kontrole nad zemljom.
Kampanjski naglasak na konfliktu između mađarske i europske elite pritom ne čudi, jer je samo referendumsko pitanje bilo daleko banalnije: ono je sugestivnom formulacijom htjelo dati dodatni legitimitet ranijoj odluci mađarske vlade da, bez obzira na dogovore na europskoj razini, ne prima izbjeglice iz bilo koje zemlje pod bilo kojim uvjetima. Unatoč državnoj propagandi o sudbonosnom karakteru te odluke, Mađarska je u sistemu europskih “kvota” u narednom periodu trebala primiti sasvim neznatnih 2000 izbjeglica, broj koji ni u kojem slučaju ne bi vodio promjeni mađarske demografije, koju je vlada tendenciozno i svjesno lažno najavljivala. Iako je prosječni Mađar mogao dobiti dojam kako se budućnost svjetskih migracija odlučuje u Mađarskoj, činjenica je da ta zemlja ne igra, niti je ikada igrala ikakvu ulogu u zbrinjavanju oko šest milijuna izbjeglica samo iz devastirane Sirije.
Požar u susjedstvu
Sve je na jučerašnjem referendumu išlo u korist Orbána, i tendenciozno pitanje i državna propaganda i iracionalne fobije koje je sama vlada sustavno širila kako bi ojačala poziciju premijera. S obzirom na to, Orbán nije imao izbora osim da rezultat proglasi svojom velikom pobjedom. Tako je u trijumfalnim govorima nakon objave prvih rezultata naglašavano samo to kako je preko 98% izašlih birača glasalo protiv “kvota”, a sasvim je prešućeno kako je skromna izlaznost od manje od 50% birača zapravo cijeli referendum učinila nevažećim. Zapadni su mediji pak, potpuno suprotno, rezultate proglasili velikim porazom Orbána koji je, riječima predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza, ugrozio europsku solidarnost.
Osim što je, bez obzira na slabu izlaznost, u osnovi uvjerljivo potvrdio uspješnost ksenofobnih kampanja koje provodi više vlada (a ne samo mađarska), referendum je istodobno još jednom prokazao proturječja europske politike prema izbjeglištvu. Naime, kvote koje tobože odlučno odbijaju zemlje Višegradske skupine ionako su sasvim neprovedive jer podrazumijevaju obavezu zemalja da (nepoznato je kojim metodama) prisilno zadržavaju izbjeglice na svojem teritoriju. U tom je smislu ideja “preraspodjele” gotovo jednako groteskna poput prijedloga Orbána da se izbjeglice presele u neki novi megalopolis na libijskoj obali ili ona češkog predsjednika Miloša Zemana da se nasele na “puste otoke”. Naposljetku, i zapadne kritike mađarskog “uništavanja europske solidarnosti” zvuče vrlo neuvjerljivo u trenutku kada zapadne zemlje najavljuju vraćanje “dablinskih pravila”, odnosno protjerivanje izbjeglica u rubne zemlje zemlje Unije na temelju koncepta “azila u zemlji ulaska”.
Svi ti prijedlozi pokazuju sklonost da se problemu pristupi davanjem obećanja koja su jednako nerealna koliko i kontraproduktivna. Jer migracije ne ovise o političkoj volji ove ili one zemlje, već o razmjerima požara koji, potaknuti klimatološkim, geopolitičkim i drugim razlozima, neprestano bijesne u okolici Europe. U njima Europljani ne igraju ulogu samo ciničnih nezainteresiranih susjeda kakvu si sami pripisuju, već puno češće onu aktivnog piromana. Inzistiranje na fantastičnim “rješenjima” krize migracija služi upravo tome da se te činjenice prikriju.