Pored svega što nam je priuštila u pet mjeseci “pune” vladavine, Vlada Tihomira Oreškovića nije ni u periodu svog tehničkog karaktera oskudijevala s nepriličnim potezima i imenovanjima. Za neka od njih su mnogi kritičari tvrdili i da su neustavni, odnosno da ne spadaju pod nadležnost tehničke vlade. Posljednji potez koji je privukao pažnju javnosti je odluka o strateškim investicijama. Takvim su statusom prošli tjedan počašćene dvije investicije: rekonstrukcija rovinjskog hotela Park i izgradnja autokampa Punta Nova na otoku Pagu.
Investicija u autokamp na Pagu vrijedna je 139,3 milijuna kuna, dok je transformacija rovinjskog hotela u nositelja kategorije pet zvijezdica vrijedna 539 milijuna kuna. Već na prvu nam dovoljno o strateškoj orijentaciji hrvatske ekonomije govori da su oba investicijska projekta iz turističkog sektora, konkretnije iz domene luksuznog, elitnog turizma. Investitor u rovinjski hotel je Maistra, članica poznate Adris grupe koja je odustala od svog core businessa, duhanskog, i orijentirala se na turizam i osiguranje, kupivši tako nedavno državnu kompaniju Croatia osiguranje. Premda odnosi između Adris grupe i države imaju zanimljvu prošlost, puno više pažnje izazvao je drugi investitor.
Autonomizacija birokracije
Naime, desetpostotni investitor u paški kamp je Pavao Vujnovac, vlasnik propulzivnog Prvog plinarskog društva. Ono što je u cijeloj priči zanimljivo jest da je status strateške investicije kamp dobio tek ulaskom Vujnovca u projekt. Glavni investitori su par manjih i anonimnih zadarskih poduzetnika koji su godinama nastojali priskrbiti “posebnije” uvjete, ali nije im baš polazilo za rukom dok se Vujnovac nije angažirao. Automatski se nametnula poveznica s odlukom vlade. Naime, ovog proljeća se otkrilo da je Vujnovac bio kreditor HDZ-a. U intervjuu objavljenom u Nacionalu doslovno je zamolio HDZ da mu tih 4 i nešto milijuna kuna kredita što prije vrate.
Među većim brojem kritičkih reakcija i sumnji u koruptivne veze, istaknula se ona kolumnista Jutarnjeg lista Jurice Pavičića. Pored toga što je vrlo korisno podsjetio na činjenicu da je Zakon o strateškim investicijama donijela vlada Zorana Milanovića i ukazao na pogubnosti turističke monokulture, Pavičić je svoju kritiku usmjerio na nejednak i nepravedan tretman različitih investitora. Naime, država se iživljava svojim birokratskim aparatom i pratećom korupcijom nad sitnim poduzetnicima, dok onim većima, uvezanim s političkim strankama, pruža “vrhunsku uslugu”. Tu spadaju sve one prednosti zakonskog statusa “strateške investicije”: od gotovo automatskog dobivanja potrebnih dozvola preko zanemarivanja ekoloških standarda do ustupanja državnih prostornih resursa.
Ono što Pavičiću smeta su klijentelistički kriteriji i tu nema ništa sporno. No, ono što izostaje jest politička imaginacija uloge države u tretmanu privatnog kapitala. Sve na čemu ostajemo je puka gradacija: manje ili više birokracije. Ne treba posebno naglašavati da u tim birokratskim procesima ima brojnih nelogičnosti i inercije, ali rješenje ne predstavlja manje birokracije za sve. Načelno, uloga raznih državnih dozvola i nadzora nije tu da prosto maltretira kapitaliste iz ovog ili onog razloga, već da pokuša osigurati neugrožavanje javnog interesa, radnih prava ili životne okoline. U trenutku kad ta uloga izmakne demokratskom nadzoru, dolazi do autonomizacije birokracije koja u kombinaciji sa stranačkim aparatom postaje interesni subjekt. Lijek za klijentelizam nije što slobodnije tržište, već demokratizacija. Par koraka u tom smjeru i slobodno tržište više neće predstavljati spasonosni lijek, upravo suprotno.