Zbrinjavanje stalno rastućih količina otpada predstavlja ozbiljan problem u većini zemalja Europske unije. S obzirom na to, “jedinstveno tržište” je kao rješenje ponudilo unutarnju trgovinu iz razvijenih prema manje razvijenim članicama. Krajnje posljedice takve trgovine međutim često ostaju skrivene iza mističnih zaziva “europskih pravila”.
Iznenađujuće velik broj društvenih zajednica navikao je misliti kako je zbrinjavanje otpada zadatak manjina i potlačenih skupina koje bi taj otpad trebale držati što dalje od nas, kao što bi i sebe trebale držati daleko od nas. U današnjoj Bugarskoj na prikupljanju otpada rade uglavnom Romi koji društveno zauzimaju poziciju najniže i najmarginalnije “kaste” te fizički nastanjuju uglavnom periferne prostore gradova. No stvari koje kao bezvrijedne bacamo u smeće mogu ipak postati vrlo vrijednom robom, doduše za one na suprotnom socijalnom polu, koje najteže povezujemo sa smećem – ekonomske elite. Trgovina otpadom, osobito tzv. RDF-om (“refuse derived fuels”, gorivom iz otpada) snažno raste i predstavlja se kao tržišno rješenje za prenatrpana lokalna odlagališta.
Tijekom ljeta 2016. godine, u Bugarskoj je izbila velika afera vezana uz uvoz talijanskog otpada. Torinske novine La Stampa objavile su kako je prenatrpanost sicilijanskih odlagališta prisililo lokalne vlasti na izvoz u Bugarsku. Kasnije je Corriere della Sera objavio sličnu priču o Rimu, pojašnjavajući da se otpad do Bugarske prevozi željeznicom, a za taj posao Rim plaća jednoj njemačkoj kompaniji čak 25 milijuna eura godišnje. Sicilijanske vlasti plaćaju više, čak 80 milijuna eura za izvoz svoga smeća. Veći dio te cijene odlazi prijevozničkim tvrtkama koje, prema računici La Stampe, dobiju 110 eura po toni, a imaju troškove od svega 30 eura po istoj jedinici mase. Bugarsko ministarstvo zaštite okoliša naplaćuje svega 175 eura po pošiljci, bez obzira na masu. I ništa u ovoj računici tobože ne bi trebalo pokolebati našu vjeru u čudesna rješenja javno-privatnih partnerstava, čak i kad se privatnicima za loša rješenja poklanja ogroman novac koji bi mogao poslužiti za efikasnije zbrinjavanje otpada u sredinama u kojima nastaje.
Prešućene opasnosti
Tek je panika u talijanskim medijima uspjela upozoriti bugarsku javnost na to da zemlja postaje “smetlište Europe”. No lokalna istraživanja, suprotno tvrdnjama talijanskih medija, nisu pronašla nikakve tragove stranog komunalnog otpada u luci Varna, a stanovnici Devnje, navodnog krajnjeg odredišta talijanskog smeća, nisu se žalili na plastične boce ili ostatke paste (kako su tu smeće zamišljali novinari), već na pepeo koji sve više prekriva gradić. Lokalne i državne vlasti objašnjavale su kako nije riječ o običnom otpadu, već o “drvnim materijalima, naftnim nusproizvodima i plastici prikladnoj za spaljivanje” koji se koriste kao gorivo u lokalnoj tvornici cementa. No o karakteru tog otpada ipak postoje određene nedoumice. Iako je prvo priznao da ne zna o čemu se točno radi, gradonačelnik Devnje kasnije je samouvjereno tvrdio kako ne postoji nikakva zdravstvena opasnost za lokalno stanovništvo. To je u osnovi i ono što tvrdi uprava tvornice cementa koja je usput pohvalila i kalorijsku vrijednost i efikasnost RDF-a.
Takve optimistične tvrdnje trebale bi biti opravdane dokazima kako “nikakav pepeo ne ostaje u peći nakon spaljivanja”. No ova interpretacija svjesno prešućuje kako nakon spaljivanja u zraku ostaje velika količina nevidljivih čestica, često kancerogenih. To potvrđuje između ostalog i više izvještaja, u kojima se navodi kako peći u cementarama ispuštaju više olova, žive i kadmija nego izgaranje ugljena. Zbog opasnosti od RDF-a, tvrdi Globalni savez za alternative u spaljivanju, može doći do reproduktivnih i razvojnih problema, oštećenja imunosnog sustava, hormonalnih poteškoća i razvoja raka, koji su posljedica izloženosti dioksinima i furanima. Ništa od ovog ne spominje se u izjavama nadležnih bugarskih vlasti. Osim potencijalnih zdravstvenih rizika, valja primijetiti i kako su članci u La Stampi zapravo dio šireg istraživanja o “ekomafiji”, koje uvjerljivo dokazuje kako je cijeli biznis izvoza otpada iz Južne Italije zapravo u rukama mafije.
Veliki biznis
U područjima gdje se (nerijetko ilegalno) odlaže ovaj otpad, zabilježen je zabrinjavajući porast pojave raka. Zanimljivo je u tom smislu kako je i Devnja Cement, tvrtku koja trenutno spaljuje južnotalijanski otpad, ranije kupila lokalna tvrtka koja se često u medijima povezuje s mafijom da bi je kasnije prodala talijanskoj grupi Italcementi. No ovdje nije problem samo u mafiji. Naime, međunarodna trgovina otpadom koji se koristi kao gorivo čije spaljivanje otpušta kancerogene tvari sasvim je legalna. Ništa od ovog naposljetku nije objavljeno u lokalnim medijima. Dapače, ministar zaštite okoliša čak je skandal iskoristio kako bi ustvrdio kako je korištenje otpada kao goriva nužno jer Europska unija zabranjuje izvoz otpada radi deponiranja u zemlju. Tim zazivom “europskih pravila” pokušao je prikazati spaljivanje kao sasvim bezopasno u usporedbi s deponiranjem. I u tome u najvećoj mjeri uspio: medijski interes završio je na točki na kojoj je trebao početi, odnosno na pitanju smislenosti uvoza stranog otpada i opasnosti po lokalno stanovništva.
Vrijedi u tom smislu primijetiti kako je ministar zapravo svjesno pogrešno tumačio europske propise koji zapravo zabranjuju izvoz i komunalnog i opasnog otpada samo u zemlje koje nisu članice Unije, Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) ili potpisnice Bazelske konvencije. Dakle, u tzv. zemlje u razvoju. Ova bi odredba zapravo trebala spriječiti da se otpad izvozi u zemlje koje nemaju kapaciteta da ga zbrinu, no trgovina europskog otpada ipak se događa i to u velikim razmjerima. Pomalo zbunjujuće, s obzirom na službenu argumentaciju, puno su strože kontrole uvoza otpada iz zemalja koje nisu članice OECD-a ili potpisnice Bazelske konvencije. Kako bilo, prijevoz otpada unutar Unije nije zabranjen, bilo za spaljivanje ili za odlaganje.
Nejednaki razvoj
Dapače, čini se da se da se takva trgovina čak i potiče, osobito za male zemlje koje imaju ograničene kapacitete za zbrinjavanje i tretiranje otpada. Naposljetku, zemlje formalno imaju punu slobodu da odbiju primiti teret. Paradoksalno, ovo je pravo Bugarska i iskoristila, ali samo za otpad namijenjen odlaganju, ali ne i onaj koji se koristi kao gorivo. Da su mediji bilo što od ovoga doista istražili, lako bi saznali je riječ o podacima koji su odavno javno objavljeni i ne bi trebali ministra da im ih tendenciozno interpretira. Tek bi se tada mogli posvetiti pitanjima koja su doista relevantna, poput prljavog dogovora između vlade i privatnog sektora koji je javnosti umornoj od problema sa smećem kao spas ponudio “inovativna tržišna rješenja” kojima se strani otpad koristi kao opasno gorivo.
Prema Europskoj agenciji za okoliš (EEA), “Unija se sve više ponaša kao jedinstveno tržište u pogledu opasnog i problematičnog zbrinjavanja otpada”, a statistike jasno pokazuju kako je legalni izvoz opasnog otpada učetverostručen u periodu do 1997. do 2005. godine. Agencija navodi kako je jedan od glavnih uzroka koji potiču ovu trgovinu velika razlika u cijenama deponiranja i tretmana otpada među zemljama članicama Unije. Ovo omogućava lokalnim javnim ili privatnim akterima da kalkuliraju oko toga isplati li se više deponiranje otpada kod kuće za višu ili pa izvoz za manju cijenu. Na tom jedinstvenom tržištu Bugarska spada među jeftinije destinacije za autsorsing otpada, slično kao što funkcionira i kao jeftina destinacija za autsorsing IT usluga. U oba slučaju, ona konkurira tzv. zemljama u razvoju. Postoji li bolja ilustracija činjenice da se tranzicijski san “povratka Europi” naposljetku pretvorio u toksičnu noćnu moru perifernog razvoja?