Danas bi nakon sastanka s predsjednicom republike Andrej Plenković trebao biti imenovan mandatarom nove hrvatske vlade. Termin u Uredu predsjednice koji je bio predviđen za drugi krug konzultacija, uslijed postignutog sporazuma između Hrvatske demokratske zajednice i Mosta, pretvorio se u formalnost predaje ovlasti mandatara predsjedniku HDZ-a. Plenković će predsjednici predočiti nešto više od 90 potpisa potpore, uključujući predstavnike nacionalnih manjina i par manjih klubova zastupnika, dosta više od 76 potrebnih za predstavljanje većine.
Premda su pregovori, barem sudeći po medijskoj prezentaciji, tekli relativno glatko, nismo puno toga saznali od politika koje nas očekuju u idućem mandatu. Nije da nas baš HDZ i Most mogu iznenaditi, ali pregovori o gotovo pa arbitrarnim jamstvima Mosta, teško da predstavljaju usuglašavanje političkih programa. Prije se radilo o improvizaciji Mosta u pokušaju zadržavanja poprilično klimavog statusa moralne vertikale hrvatske politike. Jedine opipljive pregovaračke trzavice dale su se naslutiti u raspodjelama funkcija. Kompromis je dosegnut u rotirajućoj funkciji predsjednika parlamenta: dvije godine Most, dvije HDZ.
Improvizacije i kalkulacije
Prema famoznom pregovaračkom hodogramu Andreja Plenkovića, kroz ovaj tjedan bi trebali saznati imena ministara u njegovoj vladi. Vjeruje se da će Plenković nastojati izbjeći postavljanje kontroverznih figura koje su obilježile krnji mandat prošle vlade. Ali čini se da će Most teško izbjeći nezahvalnu ulogu u novoj vladi. Ako se ne bude dovoljno distancirao od HDZ-a preuzet će ulogu kojom su mu tepali istaknutiji HDZ-ovci u postizbornom periodu: prirodni partner HDZ-a.
Time bi se našao u krajnje nepovoljnoj poziciji uoči lokalnih izbora u proljeće iduće godine. Pogotovo ako se zna da svoj uspon duguju upravo odstranjivanju mahom HDZ-ovih šerifa na lokalu. S druge strane, izraženije distanciranje i predoslovno shvaćanje uloge unutarnje opozicije također bi im moglo naštetiti. Plenković vjerojatno neće otvoriti toliko prostora za distancu kao Karamarko i time bi se svaka reakcija Mosta mogla učiniti pretjeranom. Također, inzistiranje na autonomiji unutar vlade moglo bi im priuštiti etiketu faktora nestabilnosti, vjerojatno trenutno najnepoželjniju u hrvatskom političkom prostoru. S obzirom na to da nema nikakav politički program osim osipajućeg moralnog kapitala, Most je osuđen na improvizacije i kalkulacije.