U vječnoj klackalici bliskoistočne politike jučer je došlo do još jednog – gotovo pa očekivanog – senzacionalnog preokreta. Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin i njegov turski kolega Recep Tayyip Erdoğan sastali su se u Istanbulu gdje su, između ostalog, potpisali još jedan protokol o nastavku projekta “Turski tok”. To nipošto nije prvo uzajamno obećanje dvaju čelnika da će se posvetiti izgradnji zajedničkog plinovoda za izvoz ruskog plina u Europu, ali i (po jeftinijoj cijenu) u Tursku. Njihovo plinsko-vanjskopolitičko zbližavanje svoj je vrhunac doživjelo pred nešto više od godine dana kada su zajedno otvorili novu džamiju u Moskvi, kako se tada prigodno govorilo, “jednu od najvećih u Europi”.
Sve je međutim palo u vodu kada su dvije zemlje gotovo zaratile i time nas odvele u globalni rat dviju najvećih svjetskih vojnih sila (NATO-a i Rusije), nakon što je Turska krajem novembra prošle godine srušila ruskim bombarder u Siriji. Unatoč ceremonijalnim zajedničkim otvaranjima džamija, pitanje sirijskog rata je zapravo cijelo vrijeme opterećivalo odnose dviju sila. Zanimljivo je u tom smislu da se ponovno zbližavanje događa sada, kada ne samo da pitanje Sirije nije razriješeno, već se ono dapače dodatno zaoštrilo. Turska i Rusija naime od početka u tom ratu podržavaju suprotstavljene strane, a kako nas posljednjih dana učestalo izvještavaju zapadni mediji, rusko je sudjelovanje trenutno u žiži interesa zapadne diplomacije.
Prema novim problemima
Naime, predviđa se kako bi ruski saveznik Bašar al-Asad uskoro mogao osvojiti cijeli Alep, nekada najveći sirijski grad, koji je već godinama podijeljen na vladin i opozicijski dio. Ta pobjeda, omogućena ruskom zračnom potporom, lako bi mogla označiti početak kraja rata. Takav rasplet događaja, koji bi ujedno značio i potpunu rusku dominaciju u Siriji, je nešto što Zapad pod svaku cijenu želi spriječiti. Zapad se dakle trenutno više boji pobjede Rusije nego statusa quo, čak i ako on znači preživljavanje sirijskih islamističkih grupa. Jer snage koje trenutno drže opozicijski istočni dio Alepa nisu zapadni saveznici, već dapače, dvije frakcije bivše sirijske al-Kaide koje su i zapadni avioni bombardirali kada god su stigli.
Tu situacija dobiva bizarne konture sada već karakteristične za sirijski rat. Zapad je trenutno zaoštrio svoje odnose s Rusijom do krajnjih razina kako bi od Rusa spasio svoje neprijatelje u Siriji, Turska je, s druge strane, svoje odnose s Rusijom dovela do novog povijesnog vrhunca unatoč tome što je ta zemlja angažirana u bombardiranju turskih islamističkih saveznika u Siriji. Upravo kao i prije godinu dana, situacija se čini neodrživom. Jedino što se u ovom trenutku čini sigurnim su novi preokreti.