Bugarski građani ove će jeseni po prvi puta na nekim izborima (predsjednički, 6. novembra) moći zaokružiti opciju “ne podržavam nikoga”. Ta mogućnost bila je nužna posljedica ove godine donesenog zakona kojim je izlazak na izbore proglašen obaveznim. Ukoliko glasači dva konsekutivna puta ne izađu na izbore iste vrste (npr. lokalne ili predsjedničke), gube pravo glasa za tu vrstu izbora. Kako bi se zadržala kakva takva demokratičnost, zauzvrat je uvedena nova opcija kojom glasači imaju pravo uskratiti svoju podršku ponuđenim kandidatima.
Opcija uskraćivanja podrške postoji i u nekim drugim zemljama, npr. Australiji ili Grčkoj, no tamo penalizacija za ignoriranje izbora nije gubitak prava glasa već financijske kazne, što se čini korisnije za proračun i demokratičnije za glasače. No, radikalna bugarska opcija, mogla bi dovesti do suludih kontradikcija. Najočitija je ona prema kojem je ovaj zakon u izravnoj suprotnosti sa člankom 42. bugarskog Ustava, a koji određuje da su svi građani slobodni izaći na izbore.
Sljedeća je bilježenje glasova. Dakle, glasovi svih građana koji izađu na izbore ili referendum, bilježit će se u odaziv, što će ući u službenu statistiku. Oprimjereno radikalnom matematičkom ilustracijom, ako npr. na izbore izađe 100 građana, a 99 od njih zaokruži opciju “ne podržavam nikoga”, dok jedna osoba glasa za nekog kandidata, taj kandidat smatrat će se prema ovom zakonu demokratski izabranim.
Delegitimacija izbornog sustava
Opcija “ne podržavam nikoga” mogla bi stvoriti problem za cjelokupni dizajn izbornog sustava. Naime, da bi neki kandidat prošao prvi izborni krug, mora osvojiti 50+1 posto glasova od broja ljudi koji su se odazvali izborima. Ukoliko nitko ne osvoji 50+1 posto, u drugi krug idu dva kandidata koji su osvojili najveći broj glasova. No, što se događa ako u prvom krugu opcija “ne podržavam nikoga” osvoji 50+1 posto glasova?
Ili što ako ova opcija bude rame uz rame dvojici kandidata s najvećim brojem glasova? Rješenje ovdje je jednostavno, opcija prolaska u drugi krug mora se vezati izravno za kandidate, a ne za glasačke opcije. To međutim samo dodatno ističe suludosti i nedemokratičnost bugarskog izbornog sustava jer se time ignorira mišljenje više od 50 posto birača.
Najveći je međutim problem što “krpanjem” sustava bugarska politička elita ne pokazuje ni najmanju namjeru rješavanja temeljnog problema parlamentarne demokracije, a to je da ljudi ne izlaze na izbore jer nemaju nikakvog povjerenja u svoje političare za koje ne osjećaju da zastupaju njihova mišljenja i potrebe. Statistike o tome već su godinama porazne i ne vidi se zaokret trenda. Zabrinutost oko rezultata koju bi mogla osvojiti opcija “ne podržavam nikoga” potpuno je legitimna. Pobjedi li na izborima ova opcija nije li to ultimativni dokaz potrošenosti i nelegitimnosti bugarske političke elite? U svakom slučaju, pred bugarskim političarima je zanimljivo razdoblje, a sudeći po kreativnim kampanjama koje više naliče cirkuskim točkama, nego ozbiljnim političkim opcijama, zabrinutost oko legitimiteta izbornog sustava posljednja je točka na njihovom dnevnom redu.