Nedavno održani lokalni izbori u Bosni i Hercegovini izazvali su puno više pažnje nego što je to inače slučaj na ovakvim izborima. Razlozi tome mogu se pronaći u intenzivnim unutarnjim institucionalnim previranjima, kao i u promijenjenom geopolitičkom kontekstu. Donosimo pregled i interpretaciju ključnih rezultata i neposrednih političkih učinaka.
Činilo se u prvi mah po objavi rezultata da će lokalni izbori u Bosni i Hercegovini biti tek mjerenje prolaznog vremena na stazi do općih izbora. Uobičajeno evidentiranje statike bh. političke scene, odnosno tko se sve pojavio na startnoj liniji. Međutim, s distance od tjedan dana, izbori održani prošle nedjelje zatresli su neke do tada stabilne političke subjekte, doveli u pitanje jake entitetske koalicije, ali i održali političke projekte kojima su mnogi već odbrojali dane. Svakako treba zadržati oprez u analizi matematike ovih lokalnih izbora jer i ranije je bilo slučajeva da su mnoge stranke na lokalnom nivou bile pometene (poput Dodikova SNSD-a na izborima 2012.) da bi se u idućem ciklusu vratile poput političkog feniksa u gotovo cikličkoj strukturi bosanskohercegovačkog političkog vremena.
Dojam stvoren na osnovu medijske gungule i ulične plakatne saturacije koja je puno više nalikovala pozornici općih izbora nego (tek) izborima za lokalne (grado)načelnike i općinska vijeća, znao je zavarati i stvoriti lažnu sliku o odnosima snaga političkih subjekata. Autor ovog članka kao i veliki dio medijskih komentatora i političkih analitičara u Federaciji i Republici Srpskoj odao se tom dojmu, prerano počevši odbrojavati dane Miloradu Dodiku koji se poslije neuspješno uspjelog referenduma činio ranjiviji nego ikad.
Mile voli sklisko
Međutim, Dodik se na lokalnim izborima vratio upravo jači nego ikad, bar u okviru vlastitog nacionalnog korpusa. Izlaznost birača u Republici Srpskoj bila je za gotovo deset posto veća nego u Federaciji BiH, što je mnoge od nas te nedjelje natjeralo da zaključimo prije objave rezultata da se dogodila mobilizacija opozicijskih snaga, odnosno glasača Saveza za promjene. Međutim, već sat vremena nakon zatvaranja birališta, predsjednik najjače opozicijske stranke – Srpske demokratske stranke (SDS), Mladen Bosić, proglasio je poraz svoje stranke (a onda se već naslutilo – i same koalicije) stavivši svoj mandat na raspolaganje.
Ubrzo su počeli stizati rezultati koji su otkrili da je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika (zajedno s manjim koalicijskim partnerima) osvojio većinu općina u Republici Srpskoj i skoro sve veće centre, osim Bijeljine i Doboja. Po prvi put, Dodik je premoćno pobijedio u istočnoj Hercegovini, a u Banjaluci predstavnik umjerenjačke struje i svojevrsni stranački poludisident Igor Radojčić, SNSD-u je donio pobjedu s razlikom od skoro 17% glasova pred drugoplasiranim Draganom Čavićem iz NDP-a. Izbori u Republici Srpskoj su pokazali da je SNSD-ova stranačka infrastruktura izgrađena u posljednjih deset godina prejaka da bi tek tako lako izgubila izbore, a Dodikov banditsko-otporaški imidž i politička pragmatika čiju je izvedbu usavršio tijekom godina, svakako ne odmaže u održavanju na vlasti.
S druge je strane opozicija u Republici Srpskoj pokazala da dugoročno od projekta Saveza za promjene, ovako osmišljenog i vođenog – nema ništa. Pobjede su ostvarili isključivo u onim općinama u kojima je opozicija već ranije imala jake lokalne figure poput Miće Mićića u Bijeljini čiju pobjedu Dodik još ne priznaje jer je razlika između njega i SNSD-ovog kandidata u nekoliko stotina glasova. Pritom SDS-ov kandidat Mićić svoju pobjedu ima zahvaliti glasovima povratnika Bošnjaka odnosno korektnom odnosu prema njima u gradskoj upravi i gradskim firmama, što mu je Dodik spočitnuo u svom trijumfalnom obraćanju po izbornoj pobjedi. Ono što je tom prilikom Dodik naglasio je i zahtjev za promjenom vlasti na državnom nivou sad kad je SNSD potvrdio svoju nadmoć u RS-u što je otvoreni poziv Izetbegoviću i bošnjačkoj političkoj eliti da izvole razvrgnuti koaliciju sa Savezom za promjene u Parlamentu BiH i otvore put rekonstrukciji Vijeća ministara s kadrovima iz SNSD-a. To je svojevrsni nastavak političkog tanga koji Dodik pleše s Bakirom Izetbegovićem zadnjih pola godine, a sada je stekao dovoljno jak politički stisak koji Izetbegoviću ne ostavlja puno prostora – sem da mu se prepusti.
Srebreničko pokroviteljstvo i sarajevski poučak
Simbolički najveća Dodikova pobjeda koja mu omogućuje tu prednost, poraz je Bakira Izetbegovića i tzv. političkog Sarajeva, odnosno bošnjačkog kandidata za načelnika Općine Srebrenica Ćamila Durakovića. Službena bošnjačka pokroviteljska politika prema Srebrenici doživjela je svoj konkretan politički epilog i, nažalost, dovela u pitanje mirnu egzistenciju tamošnjeg bošnjačkog stanovništva koje sve više govori o napuštanju gradića koji je u postao simbol razmjera užasa iz posljednjeg rata. Ali isto tako, treba to otvoreno reći, Srebrenica je postala moneta za potkusurivanja među bošnjačkom političkom elitom i politički harač u njihovim privatnim begovskim kavgama.
Gubitak Srebrenice, ali i poraz svih načelničkih kandidata SDA-a u većim gradovima (sem većine sarajevskih općina) doveo je do pravih malih ratova unutar Stranke demokratske akcije. Sukob koji je najviše zaokupio bh. javnost onaj je između bivšeg i sadašnjeg potpredsjednika stranke – člana Parlamenta BiH iz Srebrenice (nominalno) Sadika Ahmetovića i državnog ministra za raseljene osobe Edina Ramića koji se već par dana međusobno optužuju tko je kriv za poraz u Srebrenici. Dan poslije izbora, s otvorenim pismom u javnost je izašao još jedan bivši potpredsjednik, SDA-ov zastupnik u državnom parlamentu iz Cazina, Senad Šepić, koji je nastavio otvoreno kritizirati vodstvo stranke i Bakira Izetbegovića. Kritika započeta još na proljeće u trenucima kada se kreirala strategija za lokalne izbore, sada je Šepića dovela do toga da se otvoreno govori o njegovom izbacivanju iz stranke što bi SDA-ovu poziciju u državnom parlamentu dodatno oslabilo.
Stranka koja je donedavno izgledala vrlo stabilno i čvrsto pod palicom Izetbegović juniora, a još čvršće nakon koalicije s bošnjačkim kapitalom i medijskim strojem u liku Fahrudina Radončića i njegovog Saveza za bolju budućnost, pokazala se lokalno jako krhkom. Naime, većinu načelničkih mjesta u nekadašnjim SDA-ovim utvrdama u Federaciji BiH uzeli su njihovi bivši stranački kadrovi koji su se u jednom momentu otrgnuli od stranke zbog loših procjena stranačkog vrha i njihovih kadrovskih rješenja. Tako da je u ovom ciklusu SDA izgubio svoju dugogodišnju utvrdu Zenicu od svog nekadašnjeg člana Fuada Kasumović, a isti scenarij se ponovio u Visokom, Kalesiji, Goraždu i sarajevskoj općini Stari Grad gdje je načelnik ostao Ibrahim Hadžibajrić, ali kao neovisni kandidat koji očito nije toliko ovisio o stranačkoj infrastrukturi.
Unsko-sanski kanton, odnosno Krajina, često je politički funkcionirala kao od općih tendencija izdvojen prostor – što zbog geografske periferije i svojevrsne izolacije, što zbog drugačijih ratnih priča (vojno savezništvo hrvatskog i bošnjačkog korpusa, Abdićevo autonomaštvo). To se i ovaj put pokazalo jer je u Krajini “bošnjački blok” doživio najveći poraz izgubivši sve općine osim Sanskog Mosta. Cazin je ostao u rukama disidentskog A-SDA, a Velika Kladuša je opet izabrala “Babu” – u gotovo crno-humornoj priči o nostalgiji za boljom prošlošću u liku sedamdesetsedmogodišnje mesijanske figure nekadašnjeg menadžera velikog poduzeća Agrokomereca – Fikreta Abdića.
Dva problema “građanske opcije”
Ako ćemo iskoristiti metaforu iz hrvatske dnevne politike, stranci “muslimanskog kulturno-povijesnog kruga” dogodila se svojevrsna “mostizacija” čiju budućnost je vrlo teško predvidjeti. Iz izjava nekih ex-SDA načelnika naziru se pomirljivi tonovi što je logično s obzirom da će u velikom broju ovih “mostaških” općina većinu u općinskim skupštinama držati tzv. bošnjački blok, odnosno SBB i SDA. S druge strane, ova dosad nezabilježeno omasovljenje nezavisnih načelnika koje je sramežljivo započelo još na prošlim izborima, svjedoči do koje mjere se SDA centralizirala, “istanbulizirala” i otuđila od lokalnih organizacija i terenskog stranačkog rada. To da je nesvjestan dugoročnih reperkusija svoje izjave, pokazao i sam Bakir Izetbegović u izbornoj noći kazavši da je SDA-u važnija pobjeda u sarajevskoj općini Centar (do tada utvrdi građanskih opcija) nego u desetak manjih općina.
Što se tiče pak “građanskih opcija” koje su na izbore izašle van koalicijskih aranžmana, ali najavljujući neko buduće ujedinjavanje – upravo ih je odluka da se ne ide sa zajedničkim kandidatima koštala gubitka načelničkog mjesta u sarajevskoj općini Centar. Ono što donekle može zadovoljiti SDP, DF, Našu stranku i novoosnovani Građanski savez osvajanje je većine u općinskim vijećima u sarajevskim općinama Centar i Novi Grad. Socijaldemokrati su pak samostalno, ostvarili tanak rezultat, ali su uspjeli “spasiti” Tuzlu na koju je “bošnjački blok” usmjerio svoju stranačku infrastrukturu i neopravdano visoke ambicije. Paralelno, SDP je ponovno zavladao u općinama Tuzlanskog kantona koje je dotad držao SDA.
Dugoročno, tzv. ljevica kako se u federalnim medijima tepa savezu stranaka oko SDP-a, ima dva problema. Prvi je činjenica da takva ljevica ne može “prebaciti” okvire bošnjačkog glasačkog korpusa, odnosno okvire onog dijela BiH koji je u granicama “većinski bošnjačkog dijela države”, ako ćemo koristiti etno-demografsku terminologiju kojoj se nažalost u ovakvom tipu analize elektorata ne možemo oteti. Drugi problem je što i u tim okvirima svoj izborni rezultat i eventualno jačanje u idućem razdoblju može temeljiti isključivo na turbulencijama unutar Stranke demokratske akcije i “bošnjačkog bloka”. U smislu političko-ideološkog profiliranja, ne čini mi se da je među ovim strankama moguć neki pomak koji bi im eventualno omogućio da nadvladaju ove objektivne granice i ćor-sokake u kojima redovno završavaju.
Treći entitet ne izlazi na izbore
Što se tiče izbora u Hercegovini, oni se u medijima gledaju isključivo kroz slučaj “Stolac”. U Stocu se nisu održali izbori: izborni proces je patio od mnogih nepravilnosti (isključivanje bošnjačkih članova izbornih povjerenstava, glasanje s dokumentima RH) i na kraju nasilno prekinut upadom na izborna mjesta predstavnika Inicijative za Stolac koja je okupila bošnjačke stranke, ali i organizacije civilnog društva, s ciljem skidanja HDZ-ovog načelnika Mladena Boškovića s načelničke pozicije u ovom gradu. Stolac je, nažalost, svojevrsna sinegdoha bošnjačko-hrvatskih odnosa u Hercegovini, a kako se u Mostaru ne održavaju izbori zbog neustavnog statuta grada – pažnja se usmjerile na ovaj mali hercegovački grad slične ratne i postratne priče. Rješenje i pravorijek o izbornom procesu u Stocu se još čekaju i ono se sigurno neće dogoditi na sjednicama Središnjeg izbornog povjerenstva kao nadležnog tijela, nego stranačkim dogovorom SDA i HDZ-a. Stolac je, drugim riječima, tek jedna od točaka sada jako dugog popisa “problema” između koalicijskih partnera SDA-a i HDZ-a za koji zasad znamo samo jedno – da se neće riješiti.
U ostatku hercegovačkih općina s većinski hrvatskim glasačkim korpusom dogodila se pobjeda HDZ BiH. Ali to nije toliko bitno niti neočekivano. Ono što u prvi plan treba staviti je jako mala izlaznost birača u ovom dijelu države u usporedbi s ostatkom države koja se nerijetko kretala i ispod 40% (Čapljina 45.4%, Široki Brijeg 43.61%, Grude 36.7%, Posušje 38.2%, Tomislavgrad 39.75%, Livno 39.44%) U “hrvatskim općinama”, izlaznost je bila iznad 50% samo u onim općinama gdje je dovedena u pitanje dotadašnja vlast HDZ-a poput općine Čitluk, u sklopu koje je zlatna turistička koka o kojoj ekonomski ovisi ovaj dio Hercegovine – Međugorje ili u onim općinama u kojima HDZ BiH nije imao vlast poput Prozora u kojem je predsjednik opozicijskog HDZ 1990 Jozo Ivančević ostao na čelu općine.
Lakonski se može zaključiti da se hrvatski korpus očito pomirio s činjenicom da HDZ BiH nema alternative. S druge strane, ovako niska izlaznost i određeni trend bi trebao zabrinuti predsjednika HDZ-a jer u onim općinama u kojima se “dogodio” alternativni kandidat, HDZ-ova neumitnost ako se već nije srušila, onda je barem dovedena u pitanje. Nacionalno pitanje, koliko god bitno određivalo glasačke intencije u skoro-postojećem Trećem entitetu, ipak neće riješiti socijalno i ekonomski lošu situaciju koja se nerijetko prešućuje, kao da je Hercegovina tobože lišena svih ekonomske dinamike u nekom izolirano sivo-ekonomskom vakuumu. A nekad se glasa, ili ne izlazi na izbore na osnovu praznog želuca, neposrednog građanskog iskustva bahatluka vlasti ili pak prostom činjenicom da fizički niste tu jer ste bili primorani postati dio migrantske armije rada.
Ovi lokalni izbori podigli su puno više prašine i popratnog folklora nego ijedni lokalni izbori do sada. Unutarpolitički (stalne institucionalne krize) i geopolitički kontekst (kriza EU-a i povratak SAD-a, Rusije i Turske na Balkan) zajedno s iznimno lošom socijalnom i ekonomskom slikom u državi od ovih izbora napravili su ne samo bilježenje prolaznog vremena kako je to inače bilo, nego su rezultatima ukazali na određenu stranačku, odnosno elektorsku dinamiku koja bi u idućem periodu mogla u bitnom utjecati na politički krajobraz BiH. Nažalost, ta dinamika će se i dalje morati sagledavati u oštro povučenim granicama među etničkim glasačkim korpusima. Drugim riječima, nacionalna pitanja bez obzire na sve nabrojane zanimljive mikrodinamike i dalje su primarni diskurs oko kojeg će se kreirati krize, koalicije i političke priče u BiH.