Teško je zamisliti primjereniji kraj vlade Tihomira Oreškovića od dnevnog reda današnje, njene posljednje sjednice. Naime, zadnja točka otvorenog dijela sjednice tiče se Prijedloga o pokretanju postupka za sklapanje Sveobuhvatnog ekonomskog i trgovinskog sporazuma između Europske unije i Kanade (CETA). Pored toga što je zgodan dramaturški učinak da se kanadski menadžer oprašta od hrvatske politike putem takvog sporazuma, puno je zanimljivija dimenzija koja sasvim irelevantnim čini glavni razlog raspuštanja te vlade. Kao što čini i Mostov kredibilitet potpuno iscrpljenim.
CETA je zapravo pandan drugom, poznatijem trgovinskom sporazumu koji je uslijed prosvjeda i snažnih izraza otpora zapravo manje-više stavljen po strani. Radi se o Transantlantskom sporazumu o trgovini i investicijama (TTIP) koji su trebali potpisati Evropska unija i Sjedinjene Američke Države. Sve ono što je uključivao TTIP, uključuje i CETA. Između ostalog, poguban učinak na radna prava i potrošačke standarde, zaobilaženje ekoloških regulativa i privilegiranja investitora u odnosu na države uspostavom pravnih mehanizama po kojima kompanije mogu tužiti države zbog bilo kakvog oblika ugrožavanja profitabilnosti. Pored toga, CETA služi i kao način da se sanira “šteta” učinjena odbacivanjem TTIP-a: američkoj kompaniji je dovoljno da ima u vlasništvu tvrtku-kćer u Kanadi da može pokrenuti spor protiv nacionalne države koja joj nekim oblikom regulative, npr. porezima ili radnim zakonodavstvom, ugrožava profitabilnost.
Sad se prisjetimo razloga raspada Oreškovićeve vlade i navodno nepokolobljivog političko-moralnog stava Mosta i njegova čelnika Bože Petrova u tom procesu. Bivši predsjednik HDZ-a i bivši potpredsjednik vlade, Tomislav Karamarko, bio je optužen da je pogodovao interesima MOL-a, dakle stranoj kompaniji, u slučaju INA-e. Most i Petrov su cijelu stvar predstavili kao neoprostivu izdaju nacionalnih interesa, premda pritom nisu bili u stanju artikulirati što bi to bili ti nacionalni interesi. E da bi mandat završili sa CETA-om, sporazumom čija je jedna od ključnih funkcija eliminacija bilo kakvih nacionalnih ili javnih interesa, kao i općenito suverenosti država u odnosu na multinacionalne kompanije. Dok je Karamarko za sitnu proviziju zastupao interese jedne strane kompanije, Most bez ikakve zadrške sudjeluje u procesu ozakonjenja privilegiranog statusa stranih kompanija u odnosu na javni interes. Što je najtragičnije, oni to vjerojatno uopće i ne shvaćaju.