Nije točno poznato odakle dolazi izraz “kostur u ormaru”, no pojedini engleski rječnici njegovu upotrebu u današnjem smislu pronalaze već prije 200 godina. Njime se u brojnim jezicima označava neugodna tajna koju skriva neki uglednik, metaforički leš kao dokaz prešućenog ubojstva. Izraz se danas koristi, osobito u medijima, za različite tipove afera ili pak za teško uočljivo opasne posljedice pojedinih politika. Rijetko se ipak dogodi da se nekom istaknutom političaru umjesto neke afere s uzimanjem mita doista nađu pravi kosturi u kući. Upravo to se prije koji dan dogodilo Aliju Ahmetiju, šefu najveće stranke etničkih Albanaca u Makedoniji i bivšem zapovjedniku Nacionalnooslobodilačke vojske (UÇK) tijekom rata u toj zemlji 2001. godine.
Naime, kako su objavili brojni regionalni mediji, u dvorištu Ahmetijeve rodne kuće u selu Zajas na zapadu Makedonije iskopana je masovna grobnica. S obzirom na stanje kostiju, pretpostavlja se da su tijela spaljena, a zatim bačena u bunar koji je potom zatrpan. S obzirom da je Ahmeti vođa treće najveće političke stranke u zemlji i bivši ratni zapovjednik, otkriće je izazvalo razumljiv interes, između ostalog i pravosudnih vlasti. Šef samoimenovane komisije za iskapanje Musli Musliu odmah je zaključio kako je riječ o tijelima lokalnih Albanaca ubijenih 1913. godine. No to što je riječ o žrtvama otprije sto godina ne znači da njihovo otkriće ne igra značajnu ulogu u kampanji za skore parlamentarne izbore u Makedoniji. Dapače.
Tucovićevo upozorenje
Iskapanje je dio Ahmetijeve kampanje pretvaranja cijelog sela Zajasa u spomenik albanskom nacionalizmu. Za tu je svrhu prije tri godine, pod vodstvom Ahmetijevoga brata Vedata, izgrađena masovna grobnica (doduše bez tijela koja još nisu bila iskopana), iznad koje se na trideset metara vijori velika albanska zastava i nad kojim bdije petmetarski brončani spomenik “albanskoj majci”. Da je tijekom Drugog balkanskog rata, 1913. godine, srpska vojska koja je okupirala područje počinila masovne zločine protiv Albanaca nema nikakve sumnje. O tome, između ostalog, svjedoči razorna kritika koju je srpskoj državi uputio Dimitrije Tucović, osnivač socijalističkog pokreta u Srbiji, u svojoj knjizi “Srbija i Arbanija: jedan prilog kritici zavojevačke politike srpske buržoazije”.
U svojem pokušaju da kopira tadašnje kolonijalne sile, Kraljevina Srbije nije prezala od najgorih zvjerstava kako bi ostvarila kontrolu nad teritorijima u današnjoj Makedoniji i Albaniji, a Tucović je u svoje vrijeme ispunio osnovnu dužnost svih socijalista – osudu zločina vlastite buržoazije i poziv na jedinstvo potlačenih svih nacionalnosti. Upravo tu treba tražiti i Ahmetijeve metaforičke kosture u ormaru. Ahmeti je naime, poput većine albanskih političara na postjugoslavenskom prostoru, u mladosti pripadao disidentskom komunističkom pokretu koji se borio da se koncept “bratstva i jedinstva” doista proširi i na diskriminirane i marginalizirane jugoslavenske Albance. Posljednjih dvadesetak godina, njegova se uloga svodi na stvaranje etničke albanske buržoazije u Makedoniji, koja svoju vlast temelji na širenju međunacionalnih netrpeljivosti i suradnji sa jednako šovinističkom etničkom makedonskom buržoazijom.