Bugarska Središnja izborna komisija, našla se ovoga tjedna u novom pravnom problemu vezanom za državne subvencije za izborna oglašavanja u medijima. Nakon što je prvotno subvencije bila propisala samo za nacionalne medije koji se proizvode na radijskoj, televizijskoj i novinskoj tehničkoj platformi, tokom vikenda promijenila je odluku, po nalogu Vrhovnog administrativnog suda, dozvolivši i regionalnim medijima da profitiraju od državno sponzoriranog oglašavanja. Opet ciljano izostavivši internetske medije, Komisija je objasnila kako “internetski mediji nisu mediji u istom smislu kao televizije i novine jer nisu podvrgnuti istom setu pravila”.
Također se kao argument navodi da je sustav državnih potpora za oglašavanje u medijima u vrijeme izbora podložan manipulaciji, stoga je njegova upotreba ograničena. No, ovo nema zapravo nikakve logike jer se računovodstvenom formom internetski mediji ne razlikuju od novina i televizija. Oni, doduše, mogu biti profitni i neprofitni, što čini računovodstvenu razliku, baš, uostalom, kao što i televizije i novine mogu biti neprofitne i profitne.
U većini europskih zakona jasna je razlika između internetskih medija ili “internetskih novina”, društvenih mreža i različitih tipova foruma, a proizvođači internetskih medija definicijom su obuhvaćeni kao novinari. Ipak, usprkos tome, internetski mediji prilično su nepoželjna pojava suvremenog novinarstva i znatno šire od bugarskih nacionalnih granica.
Pogrešni prigovori
U nekim se zemljama internetskim medijima – neovisno o tome radi li se o komercijalnima ili neprofitnima – prigovara značajno narušavanje kvalitete novinarstva metodom prekrajanja već objavljenih vijesti, pad profesionalizma, pojačana eksploatacija na radnom mjestu ili zapošljavanje neprofesionalnih novinara. No, nijedan od navedenih kriterija, pa ni tobože različita zakonska regulativa, nije inherentna internetskim medijima, niti se njihova sve veća dominacija, ali i problemi koje uzrokuju tradicionalnom medijskom sektoru, može objasniti moralnim pogreškama vlasnika, urednika ili novinara.
Internet je značajno smanjio cijenu proizvodnje medija, baš kao što je ubrzao i globalni protok informacija. Ono što se ujutro pročita na Internet portalima, navečer se gleda u središnjim dnevnicima, ili čita sutradan u novinama. Tradicionalni mediji, zbog ograničenja platformi na kojima se proizvode, sve teže udovoljavaju uvjetima brzine protoka informacija. Internet novinarstvo sa sve većim brojem portala, sve više dobiva na kvaliteti, vjerodostojnosti i važnosti, što dodatno ugrožava tradicionalne medije. No, internet novinarstvo jeste pogoršalo radni standard u medijima, iako ni samo nije primarno odogovrno za to, već ga treba promatrati kao reakciju na prethodno započete procese pada poslovanja u tradicionalnim medijima.
Radni uvjeti
Kao prvo, internet novinarstvo učinilo je da novinar ujedno mora biti i urednik, fotograf i lektor. Tako je nakon pojeftinjenja tehničke platforme ono smanjilo i cijenu rada u novinarstvu, uzrokovanu najvećim problemom ovih medija: naplatom sadržaja. Sloboda i besplatnost informacija na internetu nešto je što se od samog njegovog početka smatra samorazumljivim pravom i nečim što treba i dalje čuvati i podržavati. No to istovremeno izlaže internet medije izravnoj ovisnosti o oglašavanju i tržišnoj logici (zbog toga takvi mediji imaju veliku količinu “zabavnog” sadržaja – on povećava posjećenost koja zauzvrat povećava cijenu oglasnog prostora kao jedinog prihoda internetskih medija) ili pak državnim potporama.
Pa ipak, odnos tradicionalnih medija koji, neovisno o tehničkoj platformi, kontinuirano u internet medijima vide prijetnju vlastitom opstanku, nije ništa specifično za Bugarsku. Tradicionalni mediji, diljem Europe, neovisno o pravilima zaštite tržišnih odnosa, suprotno ustaljenom mišljenju, dobivaju razne oblike neizravnih državnih subvencija za vlastiti opstanak. Uglavnom se radi o smanjenom PDV-u, radnim olakšicama, poštanskim subvencijama, ili subvencijama kulturnog, znanstvenog i obrazovnog sadržaja. Ipak, postoji prešutni konsenzus, kao što se plastično vidi na primjeru bugarske izborne komisije, između tradicionalnih medija i političkih elita kojim se uporno internetske medije dovodi u podređenu poziciju ne priznajući im njihovo pravo mjesto u medijskom polju. Ima, čini se, nešto “anarhističko” u takvoj slobodi jeftine produkcije, i rada na entuzijazam što se nalazi van političke i medijske kontrole i izaziva latentni strah u tradicionalnoj podjeli političke moći.